Član tonimir

Upisao:

tonimir

OBJAVLJENO:

PROČITANO

671

PUTA

OD 14.01.2018.

Razmatranje misnoga Vjerovanja

Razmatranje misnoga Vjerovanja
Što to znači „vjera“, „vjerujem“, „vjerujemo“? Riječ je o ispovijesti koja nije tek spoznajna, nego je od životne važnosti. Nije važno da o nečemu samo nešto mislim, nego da to živim, dapače da živim osobni odnos prema Nekomu. Riječ je o odnosu među osobama: s jedne strane sam ja kao osoba, a s druge je Bog – kao troosobni Bog – Otac, Sin i Duh Sveti.
NAGRADNI NATJEČAJ Tema mjeseca rujna - SUZE

Razmatranje misnoga Vjerovanja

biskup Vlado Košić

Što to znači „vjera“, „vjerujem“, „vjerujemo“? Riječ je o ispovijesti koja nije tek spoznajna, nego je od životne važnosti. Nije važno da o nečemu samo nešto mislim, nego da to živim, dapače da živim osobni odnos prema Nekomu. Riječ je o odnosu među osobama: s jedne strane sam ja kao osoba, a s druge je Bog – kao troosobni Bog – Otac, Sin i Duh Sveti.

Kad u Bibliji potražimo smisao riječi „vjera“, odnosno „vjerujem“, tada hebrejska riječ „amen“ prvotno ne znači, kao u hrvatskom i u drugim indo-europskim jezicima, „mislim“ ili „znam“, nego najprije „oslanjam se“. U proroka Izaije to je zorno izraženo u Božjem obraćanju Izraelu, kad on veli: „ako se na me ne oslonite, opstati ne ćete“ (Izaija 7, 9).

Vjera je u tom smislu oslonac u životu, i to nezaobilazan temelj na kojem počiva sav nečiji život. Je li to vjera i za nas? Odnosno, je li Bog nama naš životni temelj? Onaj bez kojega ne možemo? Onaj na kojega se oslanjamo? I to u dobru i u zlu? Uvijek? U osobnome odnosu prijateljstva i ljubavi?

Isus je govorio o temelju bez kojega se ne može sagraditi kuća, što je samo slika izgradnje čovjeka i njegove osobnosti, koji je nezamisliv bez osnove – jer inače bi se, poput kuće koja je sazidana bez temelja, pod navalom različitih životnih oluja i nevolja, srušila i bila „ruševina velika“ (Matej 7, 24-27).

Abraham, praotac naše vjere, bio je spreman žrtvovati jedinca Izaka, ali Bog ne dopušta ljudske žrtve. Naslikao Rembrandt 1635. U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem mnogih naroda. Nepokolebljivom vjerom promotri svoje već usahlo tijelo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost Sarina krila, posve uvjeren da Bog može učiniti što je obećao.

 

Vjerujem u jedinoga Boga,

Oca svemogućega,

Stvoritelja neba i zemlje,

svijeh stvari vidljivijeh i nevidljivijeh.

Kad ispovijedamo prvi članak Simbola vjere, Boga nazivamo Ocem. To je bitno za kršćansku vjeru: Bog nije neki bezimenjak, neosobna sila, transcendencija, apsolut, univerzum. Ne! Kršćanski Bog, Bog koga je objavio Isus Krist, jest Bog Otac. Prema njemu imamo djetinje odani odnos, znamo da o njemu ovisimo kao što djeca ovise o roditeljima koji su im dali život u ljubavi, koji ih podižu svojom ljubavlju, koji se za njih brinu i bdiju nad njihovim odrastanjem – roditeljskom ljubavlju! Tu odmah treba pridodati da je Bog Otac – prema objavi Gospodina Isusa – ujedno i majka, odnosno da on gaji prema nama majčinske osjećaje ljubavi i nježnosti, te ga – budući da nije spolno određen – možemo s pravom predočavati kao majčinskog Oca.

U ispovijesti da je Otac „stvoritelj neba i zemlje“, i još s dodatkom da je on stvoritelj „svega vidljivoga i nevidljivoga“, priznajemo da je izvor svega što jest odredivo, tj. uvjetno i nestalno, onaj koji jest u punini, tj. koji ima puninu bitka odnosno postojanja. Samo je Bog savršen, sve je drugo samo stvorenje, i to nesavršeno, ali na njegovu sliku. Što je nešto ili netko savršenije, to je više nalik Bogu koji je punina svega što jest, jer je mjera potpune savršenosti.

Bog je zapravo počelo i izvor Ljubavi, što nam je lakše shvatiti, premda njega ne možemo nikada do kraja razumijeti – jer ga kao nesavršena stvorenja ne možemo obuhvatiti svojim nesavršenim razumom. Pa ipak, dovoljno nam je razumjeti da on svojom ljubavlju grli sve što jest i svemu što jest daje da postoji i razvija se, napreduje prema savršenstvu.

Zadivljeni gledamo svemir, motrimo prirodu i zahvaljujemo Bogu na svemu što vidimo, što ukrašava zemlju i održava nam život. Ujedno smo pred tajnom stvorenoga svijeta pozvani nasljedovati Boga u njegovanju svijeta, u čuvanju okoliša i stvorenih dobara koja su nam povjerena.

Nevidljivi je svijet također stvoren, to je duhovni svijet koji je izraz njegove duhovne naravi, a koji je dan i čovjeku. Jer i čovjek je ne samo materijalno nego još više duhovno biće. Čovjekova euhovnost očituje se ponajprije u posjedovanju razuma i mogućnosti da se služi razumom, te je tako čovjek – razumna duša.

Ispovijedajući prvi članak Vjerovanja mi se kao vjernici priznajemo ovisni o Bogu, pouzdajemo se u njega jer on je naš dobri Otac koji se za nas brine majčinskom ljubavlju, Njega priznajemo izvorom svega što jest, i vidljivoga i nevidljivoga, nastojeći živjeti upravo duhovno, tj. njemu nalik – u ljubavi, i to u odnosu i prema ljudima, i prema prirodi, koja je također njegovo djelo i njegov dar, dan nama da se njime služimo.

I u jedinoga Gospodina Isuskrsta,

Sina Božjega jedinorođenoga.

I od Oca rođena prije svijeh vjekova.

Boga od Boga, svjetlost od svjetlosti,

Boga istinitoga od Boga istinitoga.

Rođena, ne stvorena, jednobitna so Ocem,

po komu svaka stvorena jesu.

U drugom članku Vjerovanja koje izgovaramo na nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima, ističemo da je Isus iz Nazareta – Pomazanik (po grčkome Krist, po hebrejskome Mesija) i naš Gospodin. Prva dva sveopća ili ekumenska crkvena sabora u Niceji 325. i u Carigradu 381. godine raspravljala su upravo o Kristu i o Duhu Svetome, pa se stoga to vjerovanje naziva „nicejsko-carigradsko“. A kako su krivovjerja prvih stoljeća poslije Krista, ponajprije monofizitizam, tj. učenje da je Krist imao samo jednu božansku narav i tzv. nestorijanizam, učenje da su bila dva Krista, Bog i čovjek – nijekale jedinstvo Kristova božanstva i čovještva, to je početak ove ispovijesti da je on „jedan“. To je kasnije potvrdio i Kalcedonski sabor iz 451. godine ispovijeđu da je Krist: „jedan u dvije naravi“. Izričaj pak iz 433. godine kaže: „savršeni (potpuni ili pravi) Bog i savršeni (potpuni ili pravi) čovjek“. Kolikogod su ti izrazi zanimljivi i važno ih je dobro poznavati, ipak naša vjera u Isusa Krista nije prvenstveno teorijska. Ona se temelji na prihvaćanju Isusa iz Nazareta, sina Blažene Djevice Marije, kao Božjega Sina koji je postao pravi čovjek, na temelju vlastitoga izbora i opredjeljenja.

Važno je pri tome reći kako u središtu kršćanstva nije nikakva ideja, pa ni najuzvišenija, nego upravo – osoba Isusa, kojega od početka, oni koji ga prihvaćaju i vjeruju mu, nazivaju Kristom i Gospodinom.

Početak drugoga članka Vjerovanja govori o Kristovu predpostojanju, tj. o njegovu postojanju od vijeka u Boga Oca. On je Božji jedinorođeni Sin: „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“. Postojali su naime ljudi koji su tvrdili da je Krista, kao izvanredna čovjeka, Bog samo posinio, posvojio za svoga sina, ali da on nije od vijeka bio u Bogu. Ti tzv. adopcionisti govorili su da je nemoguće da bi u Bogu bile kakve nutarnje razlike, jer Bog je jedan i samo jedan. Međutim, ova razlika – na Oca i Sina – u Bogu ne niječe njegovo jedinstvo: Bog je doista samo jedan i ne mogu biti ni dva ni tri boga, ali Bog nije u sebi samoća, nego zajedništvo. Božji život u sebi je bogatstvo triju osoba, jedinstvo u trojstvu. To je problem i danas židovima i muslimanima, koji su također kao i mi kršćani monoteisti, koji naime priznaju samo jednoga Boga, ali ne prihvaćaju da je Isus Sin Božji, tj. da Bog ima Sina. Svakako, takvo razumijevanje Boga nije protumačivo samo ljudskom logikom, jer se ona protivi toj matematici da bi dvojstvo odnosno trojstvo bilo jedinstvo, ali to je upravo Božja objava, pa možemo reći da je to Božje samorazumijevanje – Bog sam sebe tako razumije i kao takav nam se objavio. A mi ne vjerujemo u nekog boga samog u sebi, kao rezultat nekog filozofskog istraživanja ili zaključivanja, nego u Boga Isusa Krista, odnosno u Boga kakvoga nam je Isus objavio.

A Gospodin Isus, koga mi kršćani zovemo Kristom, objavio nam je Boga koji je Otac, Sin i Duh Sveti (Matej 28,19). Dakle, to je bitno polazište u shvaćanju Boga – Kristova objava. Mi njemu vjerujemo! I stoga vjerujemo da je Krist „rođen (od Oca), a ne stvoren, i istobitan s Ocem“. Ta ista bit Sina s Ocem jest božanska bit ili narav. Kad tako razmišljamo o Sinu, ispovijedamo njegovu vrhovnu i božansku narav te se time njemu podlažemo u svemu. Stoga je potrebno kad god nešto odlučujemo, kad god se o nečemu pitamo ili oko čega dvojimo, upitati: a što bi u ovom slučaju rekao Isus Krist i kako bi u ovakvim prilikama On postupio? Jer On je za nas vrhovni autoritet, On koji je hodao ovom zemljom, On koji je iskusio naše probleme i u svojem je ljudskom životu proživio naše i radosti i boli, razočaranja i patnje, suze i smijeh.

Po Njemu je sve stvoreno, on je svemu podario početak, On je nad svim i sve stoji po Njemu i za Njega. Zato, Ti se klanjamo, Kriste, i blagoslivljamo Te, u Tebi prepoznajemo svoga Učitelja i Gospodina i Tebe jedinoga slijedimo.

Abrahamovo gostoprimstvo ili alegorija Presvetoga Trojstva, naslikao Andrija Rubljov 1411. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama. Gdje nesebičnost obasjava kao Sunce, i ljubav je moćna i plodna da rađa osobu iz osobe. Bog je oduvijek društvo i zauvijek ljubav. Tri jednake osobe gledaju jedna drugu. Tri anđela oko stola na kojem je žrtvena čaša, okupljeni u mirnome razgovoru, u trenutku bez vremena. Kompozicijom tvore krug, jedinstvo i solidarnost. Boje se odjeće nadopunjavaju i preklapaju. Lebde iznad zemlje, bose im noge ne počivaju na tlu, podsjećaju da smo samo privremeno na zemlji i ništa s nje ne možemo ponijeti osim istine o sebi. U zanosu pod hrastom Mamre Abraham otkriva da je u Trojici koju je ugostio Bog prisno sjeo s ljudima za stol. Kasnije slično i učenici u Emausu shvaćaju tko je bio Gost kojega su pozvali. Na euharistijskome stolu Bog se i danas približava ljudima da bi Ga upoznali.

 

 

Koji radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa.

I uputi se po Duhu Svetomu od Djevice Marije:

i čovjek se je učinio.

U trećem članku Vjerovanja priznajemo Kristovo utjelovljenje: vječni Božji Sin postao je u vremenu pravim čovjekom.

Protiv toga vjerovanja u Kristovo čovještvo bili su ne samo tzv. monofiziti, koji su ispovijedali samo jednu i to božansku narav u Kristu, nego i tzv. doketi. Oni su mislili da se Krist samo prividno pokazao čovjekom, da kao Bog nije mogao uzeti ljudsko tijelo i biti jednak nama ljudima. Svakako, te zablude – koje su nažalost i danas prisutne u raznim kvazi-kršćanskim razmišljanjima, pripovijestima i konstrukcijama – nemaju temelja u Evanđeljima ni u predaji Crkve. Slično su učili i manihejci, dijeleći radikalno duhovno i materijalno – pri čemu su duhovno pripisivali Bogu, a materijalno đavlu. No, Crkva je takvo dualističko učenje odlučno osudila i odbacila.

U svakom slučaju, ta su razmišljanja izraz nerazumijevanja Kristove tjelesnosti. Sigurno, teško je nama ljudima odgovoriti na pitanje: zašto je Bog to htio, zašto je postao čovjek, zašto je pošao na križ i trpio? Odgovor je – otajstvo Božje ljubavi. Samo ljubav tako razmišlja, bez ljubavi to ne bi bilo razumljivo. A ljubav nije logična u našem ljudskom smislu te riječi, ljubav uvijek prihvaća rizik i ide u nepoznato, prihvaća trpljenje i preuzima tuđi teret.

Tako je i Krist „radi nas i radi našega spasenja“. On je dakle postao čovjekom i bio čovjekom – radi nas. To je tzv. proegzistenicija, postojanje radi drugoga. Biti čovjek za druge – to je određenje Kristove ljudskosti. To je i poruka za nas, koji smo pozvani nasljedovati Krista kao njegovi učenici. Isus je bio čovjek za druge. A što smo mi?

Bio sam u Auschwitzu, u tzv. bunkeru gladi gdje je umro sv. Maksimilijan Marija Kolbe, za vrijeme Drugoga svjetskog rata. On se sam javio poći u taj bunker, svjestan da ide u smrt, no na to ga je nagnala bratska ljubav i sućut za jednoga zatočenika koji je u času kad su ga prozvali, zavapio: „Ženo moja, djeco moja!“ Na zgradi u kojoj je umro sv. Maksimilijan danas je reljef na kojem je prikazano kako jedan čovjek izvlači drugoga iz neke jame, uhvativši ga ispod ruku svojim rukama. I nad tim je reljefom natpis na latinskom: „Čovjeku – čovjek“. Sjetimo se one stare uzrečice da je čovjek čovjeku vuk. Međutim, Krist nas je učio da trebamo svojim bližnjima biti bližnji. To je upravo ostvario i ovaj svetac, dajući život za bližnjega.

Krist je prihvatio ljudsku narav i naše ljudsko tijelo – stoga se taj događaj naziva Utjelovljenje. Kristovo prihvaćanje ljudskoga tijela za nas ima veliko značenje, budući da je tako ljudsko tijelo uzdignuto i počašćeno.

Koje je dostojanstvo ljudskog tijela? Mnogi danas obezvrjeđuju ljudsko tijelo, izlažu ga poput robe na tržištu, kupuju i prodaju, postupaju s čovjekom kao da je on samo tjelesnost, a ne osoba. Krist je međutim vratio dostojanstvo čovjekovu tijelu, da ono zadobije svrhu za što je i stvoreno: biti oruđe duše, vanjski izraz nutrine, nositelj dobrote i ljubavi, poštovanja i nesebičnog služenja. To nam govori Kristovo utjelovljenje.

Otajstvo Kristova utjelovljenja djelo je Duha. Duh je produševio Kristovo tijelo, On ga je nadahnuo, da bude živ. Bez Božjega Duha nema života, no u činu Kristova utjelovljenja Duh Sveti je izveo čudo djevičanskoga začeća Isusa Krista. Krista je začela Djevica Marija – upravo je tako spominje Vjerovanje – po Duhu Svetome, te je on postao čovjekom. Djevičanski dolazak Sina Božjega u ljudskom tijelu na ovaj svijet nije Božje zanemarivanje niti obezvrjeđivanje naravnoga puta začeća djeteta po ljudskom ocu i majci, njihovim ljubavnim sjedinjenjem. Svi smo mi tako došli na ovaj svijet, i to Bog blagoslivlja. Međutim, ni taj najuzvišeniji zemaljski put – ljudska ljubav – nije dovoljan za Sina Božjega. Njegovo djevičansko začeće poručuje nam da je utjelovljenje Božjega Sina potpuni nebeski dar zemlji i zato Marija začinje Krista po Duhu Svetome, a ne u ljubavnom zagrljaju s mužem. To je otajstvo poruka za sve nas koliko nas Bog ljubi i koliko nam se želio približiti – da bi nas spasio i nama pokazao put u život, život vječni.

Blažena Djevice Marija, zoro našeg spasenja, i nama podari Spasitelja i pomozi nam da i mi svima donosimo Spasitelja Krista!

Navještenje, naslikao bl. Ivan iz Fiesola 1435. Nad prizorom izgona iz rajskoga vrta, Otac stanuje u Suncu i ispušta iz ruku goluba, Duha koji leti k Djevičinu srcu, probada nebo ovoga svijeta i prodire pod krov izgrađene civilizacije. Marija prihvaća i postaje svjesna čudesnosti svojega Čeda. Cvjetnjak u kojem su nikle brojne biljke upućuje na Marijino djevičanstvo. U vrtu se prepoznaju palma, znak mučeništva, i crvene ruže simbol krvi Kristove muke. Adam i Eva naznačuju razdoblje prokletstva čovječanstva, obnovljena spasenjem u Kristu, koje je postalo moguće po Marijinu pristanku.

 

 

Propet jošter radi nas:

pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.

I uskrsnu treći dan, po Pismima.

I uzide na nebo: sjedi ob desnu Oca.

I opet će doći suditi žive i mrtve

koga kraljestvu ne će biti svrhe.

Ovaj članak Vjerovanja govori o Kristovu pashalnom otajstvu, izlaže učenje o spasenju, tj. o našem ljudskom izbavljenju koje nam je Gospodin podario svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

Najprije ispovijedamo da je Krist bio propet – i to za nas! Isusovo raspeće svakako je paradoks vjernicima, osobito starozavjetnim, ali i onima koji danas Boga zamišljaju u njegovoj nedodirljivosti i veličini koja nije kadra uživjeti se u naše ljudske prilike, muke i poteškoće. To međutim nije točno, to je Krist Gospodin promijenio upravo svojim preuzimanjem smrti za nas na križu.

Kristova smrt na križu otvara pitanje kako je moguće da Bog trpi, kako je moguće da On, koji je duhovan, pati i umre. Znamo, postoji i čitav niz novovjekih rasprava o Božjoj smrti, ali ta su razmišljanja više odraz stanja ljudskih duša u kojima često više nema mjesta za Boga, jer su ga prognali iz svojih savjesti i ne žele Njegovu nazočnost – jer Ga u biti ne razumiju na pravi način. Zaključak, „Bog je mrtav“, donijeli su mnogi nakon iskustva teških masovnih ubojstava, kako u Drugome svjetskom ratu, tako i u ratovima naših dana. Holokaust (istrjebljenje, pogrom, genocid ili šoa) je doista bio smrt, ali – ne Božja, nego čovječja. Međutim, za naš hrvatski narod, holokaust je Bleiburg i Križni put, mučenje i ubijanje ne samo zarobljenih vojnika, nego i masovna strijeljanja civila i svih protivnika komunističkoga režima koji je na toj strahovladi zavladao u našoj Domovini nakon Drugoga svjetskog rata. Da se o tome još uvijek šuti, da se ti zločini zataškavaju i umanjuju, znak je također smrti ljudskosti i mrtvih duša pojedinaca, koji nažalost imaju moć, ali koji sramotno šute i ništa ne čine da se već jednom pruži dostojna zadovoljština stradalima i njihovim obiteljima. Ali i u Domovinskom ratu – i osobito poslije njega – ubijene su mnoge savjesti i laži i dalje caruju, kada se niječe istina o srpsko-crnogorskoj agresiji i nju se izjednačava s hrvatskom obranom i zločinima koji su djelo pojedinaca, dok je napad na Hrvatsku bio državni zločin, službena politika države Srbije. To je važno razlikovati, kao što je važno da se u razmišljanju o Kristovoj smrti ne ulovimo u čiste teorijske spekulacije, dok je stvarnost nešto drugo: da je Bog „tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Ivan 3, 16).

Kad vidimo da netko pati, ne pitajmo se: „Bože, kako si to mogao dopustiti?“, nego podignimo svoje oči na Kristov križ i pitajmo se: „Bože, zar si imao toliko ljubavi da si i umro za nas?“ Kad vidim da drugi trpi, znam da u njemu trpi Krist, kad vidim da je netko napušten, da je bolestan, da umire, znam: to je Krist u njemu koji s njime pati. I On plače, i On poznaje našu bol, i On je prihvaća i upravo tako – preobražava.

U Vjerovanje je, kažu, upao Poncije Pilat. Taj vojnik i vlastodržac stvarno ne pripada vjeri kršćana, ali je svjedok povijesnosti Kristove patnje i smrti. On je predstavnik političkog režima koji je u to vrijeme bio na vrhuncu moći i nitko nije sumnjao da će to carstvo vladati vječno. Pa ipak, ono se raspalo, ono je nestalo. A Krist – kojega je on, nevina, osudio na smrt – i danas vlada.

Ovaj članak našega Vjerovanja iznosi u povijesti neviđeno i zapravo, za ljudsko shvaćanje, posve nevjerojatno iskustvo: ubijeni Krist – uskrsnuo je! Pobijeđeni je pobjednik, poraženi je porazio svojega neprijatelja. No, neprijatelj nije ni Poncije Pilat, ni židovski veliki svećenici, nije ni izdajica Juda – jer neprijatelj je zlo naprosto, odnosno Zli, ubojica čovjeka od početka, otac laži. Njega je pobijedio Krist. Kako? Upravo time što nije bježao od patnje, nego se podložio Ocu i ispunio Njegovu volju, trpi za nas i zasvjedočio nam najveću moguću ljubav, „jer veće ljubavi nema od ove: položiti život za svoje prijatelje“ (Ivan 15, 13). Samo takva, nesebična i bezuvjetna ljubav – kakvu Bog ima prema nama – kadra je pobijediti zlo i Zloga, jer je spremna poći i u smrt, osvaja život i uspostavlja Kraljevstvo koje nikada ne će proći, koje nema kraja!

Koliko smo mi povjerovali Gospodinu upravo to: da se isplati žrtvovati, čak i život izgubiti, i da se jedino tako – ustrajno svjedočeći ljubav, koja ne odustaje ni pred mržnjom ovoga svijeta – pobjeđuje i zadobiva život?

Krist okrunjen dračom, naslikao bl. Ivan iz Fiesola oko 1450. U svetokrugu grčki piše: „Isus Krist”, a na ovratniku haljine latinski: „Kralj kraljeva, gospodar gospodara”. Pobuđuje snažnu odanost u gledatelju isticanjem crvene boje. Pogledom pita: „Što si mi učinio?” Patnja ne oblikuje lice iznutra, nego Muka izvana prodire u idealnu ljepotu Kristova lica. Isusov lik treba utisnuti u pamet i u srce. Kako čovjek prema drugima često zrcali što nosi u sebi, tako će lakše u njima prepoznati Isusa koji traži naše suosjećanje i pomoć.

 Krist oslobađa oce iz limba, naslikao bl. Ivan iz Fiesola 1441. Pobijeđeni demoni skrivaju se u stjenovitim pukotinama čistilišta dok vjernici bježe iz tame limba žureći prema uskrslome Gospodinu.

 

 

I u Duha Svetoga,

Gospodina i životvorećega;

koji od Oca i Sina ishodi.

Komu s Ocem i Sinom skupno se klanjamo i proslavljamo;

koji je govorio po prorocima.

Ova vjeroispovijest o Duhu Svetome utvrđena je na Carigradskom saboru 381. godine. U Apostolskom vjerovanju ona je kratka i glasi: „Vjerujem u Duha Svetoga“. Nakon iskazivanja o jednome Bogu Ocu i o jednome Gospodinu Isusu Kristu, ovaj dio Simbola zaokružuje vjeru u Presveto Trojstvo. Bog je jedan u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To da se treća osoba Trojstva naziva Duh Sveti, sveti Augustin tumači ovako: „I Otac je duh, i Sin je duh. I Otac je svet, i Sin je svet. Kada pak treću osobu Trojstva imenujemo Duhom Svetim, izričemo da je on osoba koja povezuje Oca i Sina jer je Ljubav.“ Hiponski biskup, dakle, voli Duha Svetoga zvati Ljubavlju, kao i verigom odnosno vezom ljubavi. Budući da Otac i Sin dišu istim dahom, a to je dah ljubavi, to je njihovo disanje Duh Sveti – mogli bismo svojim nesavršenim ljudskim jezikom pokušati izreći ulogu Duha u Trojstvu.

Drugi dio ovog članka kaže da je Duh Sveti „Gospodin i Životvorac“, čime se ispovijeda njegova božanska bit i njegovo djelovanje – grčka riječ „Zoopoios“ može se prevesti i kao „Oživljavatelj“. Život je dar Duha, Duh je onaj koji oživljuje čovjeka da bude „živa duša“, ali on oživljuje i sva živa bića. Ujedno smijemo zaključiti: tko je na strani života, nošen je Božjim Duhom, Duhom Svetim. Biti za život, a protiv smrti, djelovanje je koje nadahnjuje Duh Sveti.

Treći dio govori o „izlaženju Duha“ te kaže da On „izlazi od Oca i Sina“. Zapravo prvotni tekst iz Carigrada glasi: „koji izlazi od Oca“, dok je dodatak „i od Sina“ (latinski Filioque) kasnije, u XI. stoljeću unesen u Simbol vjere na Zapadu. Na Istoku je ostao stari, prvotni tekst, a onda je došlo do podjele Crkve pa je – među ostalim razlozima – i ovo postao kamen spoticanja i teološki razlog za podjele. Međutim, ni u prvotnom se obliku ne isključuje Sina, jer i zapadni oci su uvijek učili da je samo jedan izvor i počelo božanstva – a to je Bog Otac, te da Sin nije Duhu izvor nego samo posrednik, te je pravo tumačenje toga izričaja dao još sveti Augustin u V. stoljeću, da je Otac počelo bez počela, a Sin počelo s počelom, te da Otac nadiše Duha po Sinu. U XVII. stoljeću Juraj Križanić uspoređuje Oca s izvorom, Sina s jezerom koje nastaje iz izvora i Duha s potokom koji se iz jezera izlijeva. Uvijek je Otac izvor, i to jedini izvor, i za Sina i za Duha, no dok Sin izlazi neposredno od Oca, Duh izlazi od Oca, ali po Sinu. Stari istočni patrijarh Focije uveo je izraz monopatrizam, misleći da treba uvijek govoriti kako Duh izlazi „samo od Oca“ (monou tou Patros), a novovjekovni teolog Jürgen Moltmann kaže da i u Focijevoj formuli uvijek treba misliti na Sina te zapravo i prihvaćajući monopatrizam ispovijedamo: „koji izlazi samo od Sinova Oca“. Riječ je o dvije teologije, ali ne o dvije različite vjere (monopatrizam i filiokvizam). To je bitno shvatiti da se ne bismo na tom pitanju dijelili, nego vidjeli dva polazišta koja se međusobno mogu upotpunjivati. Svakako, znamo da je Duh Sveti svima nama potreban, a objavljen nam je i sišao na nas upravo po daru Sina. Gospodin Isus je naime rekao: „Bolje je za vas da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj ne će doći k vama. Ako pak odem, poslat ću ga k vama.“ (Ivan 16, 7).

Četvrti dio vjeroispovijesti o Duhu Svetome kaže da njemu pripada ista slava i jednako klanjanje kao i Ocu i Sinu. Premda se za Duha ne upotrebljava izraz „istobitan“ (koji inače sveti Atanazije upotrebljava za Nj), ovdje se ta ista božanska bit prepoznaje u istom klanjanju (sad je u hrvatskom prijevodu riječ: „skupa se časti“), a iz kulta se uvijek iščitava vjera, prema poznatom pravilu: „kako se moliš, onako vjeruješ“.

Peti, posljednji dio ovog članka kaže da je „Duh govorio po prorocima“. Duh i danas govori po prorocima – o Isusu, o Bogu, ali i o nama ljudima. Proročki glas Duha pronose Isusovi učenici, Božji miljenici, ali ne prepoznaju svi taj glas. Zato molimo: „Dođi, Duše Sveti, i zapali ognjem ljubavi naša srca!“

Krunidba Blažene Djevice Marije u nebu, naslikao bl. Ivan iz Fiesola 1432.

 

 

I u jednu, svetu, katoličansku i apostolsku Crkvu.

I Crkva je predmet našega vjerovanja. Možda se to nekome čini nevjerojatnim, ali ovo izriče važnu istinu: Crkva nije tek neko zemaljsko društvo, ljudska organizacija ili zajednica, nego – otajstvo! U Crkvu se naime vjeruje. Naravno, ne treba vjerovati u pojedine ljudske zajednice, ali Crkva je puno više od toga. Crkva je zajedništvo i ljudi međusobno, ali tek unutar zajedništva ljudi s Bogom. I samo tako je shvatljiva kao zajednica. Mnogi ne razabiru tu dimenziju Crkve, pa je mjere svojim mjerilima, ali je stoga ne mogu niti razumjeti. Poput onih slijepaca koji su dodirivali slona te poslije pripovijedali, jedni da je on nalik na veliku bačvu, drugi da je nalik na stupove, treći da je on zapravo dugačka cijev, četvrti da je poput velikog lista. Kako razumjeti Crkvu ako je se ne promatra iz vjere?

O Crkvi Nicejsko-carigradsko vjerovanje ispovijeda četiri značajke, da je jedna, sveta, katolička i apostolska.

To da je Crkva jedna, danas stvarno – kažu neki – treba vjerovati, budući da se to na žalost više ne vidi. Međutim, treba imati duhovne oči i očima vjere vidjeti da stvarno ne postoji više Crkava, nego da je ona u biti samo jedna – koja se doduše nalazi prisutna u mnogim svojim izrazima. Ta oznaka Crkve, naime da je jedna, doziva nam u pamet toliko potrebnu molitvu za jedinstvo Crkve. Svi kršćani, bili oni u ovoj ili onoj „Crkvi“, sve su više svjesni toga skandala podjele i kršćanskog nejedinstva, ali s druge strane i toga da su puno više jedno negoli možda mnogi misle. Naime, svi imamo istoga i jednog Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja, svi imamo njegovo jedno Evanđelje, imamo njegove sakramente, prvenstveno krštenje (i Euharistiju), te mnoge druge oznake crkvenosti. Za katolike i pravoslavne kršćane bitne oznake crkvenosti su: biskupstvo i Euharistija. Važno nam je da je niz biskupa neprekinut po polaganju ruku od samih apostola do danas, a onda i da Euharistiju slave valjano zaređeni službenici – biskupi i prezbiteri. No, dakako, taj je hod težak jer je puno vremena prošlo otkako smo se navikli živjeti svaki za sebe, te će trebati puno molitava i upornog zalaganja da se ostvari vidljivo jedinstvo Crkve.

Crkva je nadalje – sveta. Svetost Crkve ne dolazi ponajprije od njezinih članova, nego od Duha Svetoga koji ju neprestano posvećuje. On čini da i članovi Crkve mogu postati sveti, a to je zapravo Božji atribut – jer „Ti si jedini svet“, govorimo Bogu. No, i nama ljudima dano je da sudjeljujemo u Božjoj svetosti, odnosno da po nama ljudi mogu doći do Boga. To često nije moguće kad samo gledaju naše slabosti i grijehe, ali ako su zagledani u Božja djela, tada i u nama i po nama mogu vidjeti Boga koji je i danas živ i djelatno prisutan u ovome svijetu. Svetost se pak poglavito očituje u savršenstvu ljubavi. Dakle, nije riječ ni o kojoj drugoj savršenosti, jer čovjek nije ni u čemu savršen – to je doista samo Bog, nego riječ je o tome da se čovjek može vinuti do Božje svetosti, ukoliko se da ispuniti i voditi Božjom ljubavlju.

Oznaka Crkve da je ona „katolička“ ne označuje da nije „pravoslavna“ ili „evangelička“, tj. evanđeoska ili „baptistička“, što znači da su njezini članovi kršteni. Ne! Svi smo mi kršćani zapravo i katolici i pravoslavni (ortodoksni točnije znači: pravovjerni) i evanđeoski i kršteni. Samo smo sebi prisvojili pojedine značajke da bismo se razlikovali. No, i pravoslavci su katolici ako su otvoreni svima! Jer upravo to znači grčki pridjev „katholike“ – sveopća, posvudašnja, univerzalna. To je Crkva, koju je Krist otvorio svim narodima, svim ljudima, svim naraštajima, da bude posvuda prisutna pronoseći Njegovo ime, navješćujući Njegovu Radosnu vijest, pružajući svima Njegovu ljubav.

I na kraju, Crkva je apostolska. To svojstvo Crkve kaže da je ona sazidana na temelju apostola, da su je apostoli – kao novih dvanaest Jakovljevih sinova koji su očevi dvanaest izraelovih plemena – sagradili i pronijeli svijetom kao novi Izrael. To „apostolstvo“ znači i to da smo svi mi, kršteni članovi Crkve, od Krista poslani. Upravo je misijska svijest, da trebamo „ići po svem svijetu i propovijedati Evanđelje svemu stvorenju“ (Marko 16, 15), dio našega identiteta, zadaća koja Crkvu čini Crkvom.

Kažu da je papa Pio XII. na jednom primanju upitao neke bogoslove o oznakama Crkve i oni su mu, točno, izrecitirali ove četiri. No, on je dodao: „i mučenička“. A Crkva je i zalog ili znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda, a to znači i sol i kvasac, nadahnuće i pomoć svekolikom čovječanstvu da ostvari svoju svrhu.

Ispovijedam jedno krštenje na otpuštenje grijeha.

I čekam uskrsnuće mrtvijeh.

I život dočastog vijeka. Amen.

Posljednji i zaključni, sedmi članak Nicejsko- carigradskog simbola izriče našu kršćansku vjeru u novi život, u koji ulazimo krštenjem, koji ako sagriješimo obnavljamo po Božjem oproštenju, a svoju puninu ima u uskrsnuću i životu vječnome.

Krštenje je svetootajstvo kojim se čovjeku daje novi život. Isus reče jednom Nikodemu: „Tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti Božje kraljevstvo“ (Ivan 3, 3). Riječ je, dakle, o novom rođenju, kao da čovjek započinje novi život. Nikodemu je to toliko neobično da pita Učitelja: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u majčinu utrobu i roditi se?“ (Ivan 3, 4). Isus mu odgovara: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Božje kraljevstvo“ (Ivan 3, 5). Treba, dakle, doživjeti preporođenje koje čini Duh Sveti, a znak je voda. Obred krštenja bio je poznat i u Starom zavjetu, a radilo se o ulasku u vodu i obrednom pranju ili uranjanju da bi se tako označilo odbacivanje grijeha ili ozdravljenje koje se željelo. Tako se gubavac Naaman na nalog proroka Elizeja sedam puta oprao u Jordanu te se očistio od gube, ozdravio od te opake bolesti. Ivan Krstitelj u pustinji krsti one koji mu dolaze, željni da se ostave svojih grijeha i započnu novi život. To je krštenje za oproštenje grijeha. Ivan naviješta Mesiju i izričito kaže da je njegovo krštenje „krst vodom na obraćenje“ (Matej 3, 11), ali da poslije njega dolazi jači od njega: „ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim“ (Marko 1, 8). No, Isus spaja i vodu i Duh, kako smo čuli u pouci Nikodemu. Dakle, voda je vanjski znak, a Duh je onaj koji iznutra čovjeka mijenja, čisti, ozdravlja i daje mu novi život.

Katoličko shvaćanje sakramenta krštenja uvijek je u tom povezivanju, vanjskoga znaka i dara nutarnje milosti preporođenja. Neki naime kršćani, nekatolici, uče kako nije moguće krštenje djeteta jer se ono ne može preporoditi, početi novi život, te da je to samo krštenje vodom. Ipak, svakome – pa i djetetu – Bog dariva novi život, život milosti, no na primatelju je hoće li taj dar i koristiti i njime se služiti. Dar je međutim nepovratno dan i kadar je čovjeka učiniti Božjim čovjekom.

Sam pojam krštenja povezan je, s jedne strane, s načinom kako se vrši ovaj obred, a s druge strane, koji učinak on proizvodi. Grčka riječ za krštenje je „baptizma“, što zapravo znači „uranjanje“. Prvi su se kršćani doista krstili uranjanjem u vodu, i to najprije u vodu tekućicu – kao i Isus, u rijeku Jordan. Kasnije su se krstionicu pravili bazen u predvorju crkve te se tu krstili prije ulaska u Crkvu. No, premda se kasnije uveo i običaj polijevanja, uvijek je shvaćanje tog sakramenta da se osobu novokrštenika „uranja“ u život Presvetog Trojstva. Naime, Isus je naložio apostolima da se to čini u ime Presvetoga Trojstva: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.“ (Matej 28, 29). Drugi naziv, raširen u slavenskim jezicima kao i u engleskom („to crist“) – jest „krštenje“, što znači da se tim sakramentom „pokristovljuje“ čovjeka koga se krsti. Taj dakle postaje „drugi Krist“, prema onoj Pavlovoj: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Galaćanima 2, 20). Krštenje je, prema tome, doista novo rođenje, novi početak, život Krista u meni i moj život u Kristu. „Postao si novo stvorenje, Krista si obukao.“ – govori krstitelj kršteniku. To „novo stvorenje“ upravo je kršćanin – tj. „pokristovljeni čovjek“.

Ako kršćanin ipak sagriješi, tj. odijeli se svojim djelima od Krista, može se pokajati i ponovno Kristu vratiti – po sakramentu pomirenja. Zato se ispovijed ili pomirenje zove i „druga daska spasa“ ili ponovno krštenje. Sakrament pokore ponovno nas vraća u pokristovljeno stanje, u novi život.

Novi je život – uskrsnuće. O tome govori krštenje: „Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života“ (Rimljanima 6, 4). Kristovo uskrsnuće tako je početak i našega uskrsnuća. I mi se nadamo istoj novosti života, u kojoj već sada trebamo hoditi.

To je taj život budućega vijeka u koji vjerujemo, život kraljevstva Božjega koje ne prolazi, u koje se ulazi slijedeći Krista – u pouzdanju u njega, i nasljedujući ga po ljubavi, ljubavi prema Bogu i prema bližnjima.

Na kraju riječ „Amen“ ista je kao i na početku „Vjerujem“, što znači da vjera treba biti i početak i kraj svega kršćanskoga života i djelovanja.

Zaključak

Ispunimo Godinu vjere svjedočanstvom i ponosom da pripadamo Kristu, da smo članovi njegove Crkve, nositelji njegova poslanja!

Razmatrajući Vjerovanje zastanimo i pomolimo se, razmatrajmo pred Gospodinom veličinu dara vjere i molimo ga da nam podari snagu da vjera bude sav naš život, da prožme sve naše postojanje i zalaganje – i u našim obiteljima i na radnom mjestu, u mjestima učenja, igre i zabave, ali i u zalaganju za zajedničko dobro, za društvenu pravednost i u našoj nazočnosti u politici, kulturi, znanosti i umjetnosti – jednom riječju: u svim područjima života i rada.

Vjera jest naš osobni izbor i hod za Kristom, ali ona i obvezuje na takvo djelovanje da se ovaj svijet njime mijenja na bolje, da se u svemu što činimo i gdje živimo vidi da smo kršćani, da prožimamo svijet Kristom i njegovim shvaćanjima vjernosti dobru, poštenju, ljubavi.

Vrijeme u kojem proživljavamo Godinu vjere u našoj je Domovini obilježeno velikom i teškom prije svega moralnom krizom povjerenja u ustanove, u bližnje, u čitav sustav, ali i sve većom i težom nezaposlenošću i siromaštvom koje budi u mnogim dušama malodušnost i zamagljuje pogled u budućnost. Posebno se mladima, koji su željni i imaju pravo na perspektivu i budućnost, žele u dušu uvući pesimizam i nesigurnost.

Mi kršćani, ljudi koji vjerujemo u Boga i zbog Njega u ljude i u budućnost, ne smijemo dopustiti da se ta besperspektivnost širi i da u nama i u našim bližnjima prouzroči tamu i beznađe. S Kristom znamo uvijek smo pobjednici i nema toga stanja ni u pojedincu ni u društvu koje On ne može ispuniti svojim svjetlom i otvoriti nam nadu.

Kad kažemo „vjerujemo“, tada to znači:

Vjerujemo u Tebe, Gospodine, da nas nisi napustio i nikada nas ne ćeš ostaviti jer Ti si dobri Otac, poput majke, Ti si Gospodin naš Isus Krist, naš prijatelj i Spasitelj, Ti si Duh Sveti, naš Posvetitelj i ljubav.

Vjerujemo u Crkvu kao zajednicu spašenih, u Tijelo Kristovo na zemlji, na čijem je čelu Tvoj vidljivi namjesnik Sveti Otac, u zajedništvu s biskupima i svećenicima, s osobama posvećenog života i s mnogom braćom i sestrama koji tiho provode svoj život s Tobom u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima i u njima vlastitoj duhovnosti u svijetu.

Vjerujemo u sebe, jer znamo da s Tobom – i jedino s Tobom – mi možemo ostvariti životni cilj, i to u radosti i s uspjehom koji nam samo Ti možeš dati.

Vjerujemo u naše bližnje, naime da je moguća zajednica koja ima budućnost, u kojoj je ugodno živjeti i raditi, u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se događa uvijek nešto lijepo i plemenito, što ispunja i nadahnjuje.

Vjerujemo u našu Domovinu, tj. spremni smo se žrtvovati za dobro naše zajednice, našega hrvatskog društva, za njegov boljitak i napredak jer vjerujemo da je to naš dom i da ga trebamo čuvati i unaprjeđivati da bi bio ugodan i današnjim naraštajima i onima koji dolaze.

www.tonimir.hr/NasaGospa47.pdf

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 19.12.2012. 09:26h

    Član buntovnikMerlin2

    Krist okrunjen dračom, naslikao bl. Ivan iz Fiesola oko 1450. - oslikava samog autora slike, a ne Krista.

    Ova slika je stvarno odvratna, i samo crni umovi je mogu slikati i stvaljati.

    A tvoji razlozi za ljudsku patnju je karma koju su morali neki proći, a ti vjerojatno ne čitaš dovoljno članke na Magicusu, u kojem ima dosta članaka o Karmi i reinkarnaciji - o kojoj je čak i Krist podučava svoje učenike, ali je to tvoja crkva ukinula i sakrila, i sad se ti pitaš zašto netko pati.

    I zato što odbijate Karmu i Reinkarnaciju ćete se uvik pitati zašto i pokolebati ćete se u vjeru jer ne razumijete putovanje duše.

     


    EVANĐELJE; Mk 8, 14-21
    A zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: "Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!" Oni, zamišljeni, među sobom govorahu: "Kruha nemamo." Zamijetio to Isus pa im reče: "Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko punih košara ulomaka odnijeste?" Kažu mu: "Dvanaest." "A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko punih košara ulomaka odnijeste?" Odgovore: "Sedam." A on će njima: "I još ne razumijete?"


SADRŽAJ UPISAO

Član tonimirMerlin1 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana tonimir dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Snovi

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

ENERGETSKE TEHNIKE

JESEN

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lijepu i sretnu nedjelju vam želim. Lp

    23.09.2018. 09:49h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    19.09.2018. 10:17h
  • Član iridairida

    hvala DeVeT!

    16.09.2018. 14:56h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala na dobrodošlici. Pusa

    16.09.2018. 14:40h
  • Član DeVeTDeVeT

    stream ti radi...???

    16.09.2018. 14:17h
  • Član iridairida

    Božice, zar vrijeme ne leti, dobro nam došla natrag!

    16.09.2018. 13:14h
  • Član magicusmagicus

    dobro nam se vratila Božice!

    16.09.2018. 12:37h
Cijeli Chat

TEHNIKE

METODE

MAGAZIN

MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putSajmovi hrane i zdravog življenjaInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Srcem se vjeruje a ustima priznaje O trajnoj Tuđmanovoj baštini