Ožalošćena rodbino, poštovane sestre Kćeri Milosrđa!

Ovu kratku zahvalnicu želim izreći pokojnoj sestri Slavici u ime Dubrovačke katedrale u kojoj je ona deset godina predano djelovala. Te su godine za nju i njezinu Družbu bile vrijeme provjere, izazova i iskušenja. Družba je u nju polagala velike nade i to povjerenje koje je uživala došlo je na provjeru upravo u Dubrovniku u kojem je, u srcu turističkoga grada punog izazova, odgajala buduće redovnice.

Mlada, puna životne energije, s tek završenim studijem teologije, zrele osobnosti i duhovnosti tijekom redovničke formacije, u Dubrovnik je došla na službu odgojiteljice kandidatica i animatorice duhovnih zvanja. K tome preuzela je i službu katehistice i brigu za Katedralu. Bilo je potrebno sve te odgovorne službe tako posložiti da se stigne sve obaviti odgovorno, savjesno, uspješno. Sestra Slavica u tome je bila jako uspješna. Mlade djevojke koje su završavale razne škole tako je odgajala da budu u svijetu prihvaćene i poštovane ali i svjesne zvanja koje su izabrale. U zajednici u kojoj je poglavarica bila puno starija i iskusnija sestra, s nekoliko djevojaka koje su došle iz različitih strana i bile jako mlade, uspjela je uspostaviti uzorno zajedništvo poštovanja, poslušnosti i ljubavi. Mogu posvjedočiti s puno zahvalnosti ono što sam vidio i doživio u Katedrali kako je nova zajednica koja je živjela u sjeni Katedrale – Katedralu doživljavala kao svoj dom. Čistoća prostora, liturgijskog odijela i posuđa, predmeta i namještaja, upadala je svima u oči pa su Dubrovčani s pravom govorili da je u Katedrali kao u ljekarni. Sestra Slavica učila je mlade djevojke da zavole sve poslove u crkvi od čitanja, pripreme liturgijskih čina, pjevanja do svakodnevnih poslova oko čišćenja i čuvanja pokućstva. Imali smo dojam da sestra Slavica to sve čini i u tome uživa, da joj to služi za opuštanje i odmor od drugih napornih i odgovornih intelektualnih poslova i priprema. A to je mogla jer je ispravno proučila i prihvatila pravila i duh Majke utemeljiteljice koja je uspjela ucijepiti u odgoj sestara ljubav prema svakome poslu, a fizički poslovi potiču kreativnost, jačaju tjelesne snage i zdravlje, pridonose krjepostima skromnosti i poslušnosti. Bile su to godine u kojima je Katedrala disala punim plućima jer su sestre sa svojim kandidaticama stvarale obiteljsko ozračje u kojem su se sestra Nazarena, don Slavko i don Stanko osjećali pomlađeno. Brojni suradnici cijenili su doprinos sestara i ostali trajno zahvalni.

Ovo je trenutak kad ovdje, u njezinu rodnom mjestu na koje je bila opravdano ponosna i u koje nas je stalno pozivala da ga posjetimo, pred njezinom rodbinom i susestrama treba javno posvjedočiti da je sestra Slavica Vicić za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku zaslužila najvišu ocjenu zbog mirne naravi, snažne osobnosti, goleme radne energije, redovničke zauzetosti i tople ljudskosti. U kršćanskim i franjevačkim načelima bila je zahtjevna i nepopustljiva, u nastupu i riječima odmjerena, u radu odgovorna i temeljita, u poslovnim obvezama točna i ustrajna, izvan radnoga ritma opuštena, a uvijek vedra i nasmijana.

Sestro, smijem biti i malo osoban pa kazati da sam Ti jedino pomogao kad si se pripremala za vozački ispit, a ja sam od Tebe imao priliku, iako puno stariji, puno toga lijepoga i za život korisnoga naučiti. Hvala Ti na svemu što si velikodušno i s puno duha i srca učinila za našu Katedralu i Gradsku župu. Ostavila si vidljiv duhovni trag i pamtit ćemo Te kao osobu dostojnu poštovanja i trajne zahvalnosti. Počivaj u slavonskoj hrvatskoj grudi koja ti je darovala širinu pogleda na život, kršćanske temelje i snažne i marljive ruke kojima si neumorno radila i sve nas u duhu grlila. Uz trajnu zahvalnost obećavamo molitve za Tvoju plemenitu dušu.