PROČITANO

714

PUTA

OD 14.01.2018.

Po Wojtyłi

Luko paLjeTak Na samom početku, neposredno nakon izbora za papu, Ivan Pavao II. dobio je naziv „Papa stranac”, oznaku koja je značila da je to papa koji u Rim dolazi iz druge, daleke, slavenske zemlje Poljske. Taj ishitreni naziv pokazao se za- tim puno bitnijim, otkrivajući u novom papi ne samo onoga koji je došao iz druge/drukčije zemlje nego i onoga koji je kao građanin nebeske domovine, u kojoj nije i ne će biti ni gost ni tuđinac, određen da mu život bude „život putnika” (Prva Petrova 2, 11). Tako je Karol Wojtyła uskoro postao

Po Wojtyłi

Luko paLjeTak

Na samom početku, neposredno nakon izbora za papu, Ivan Pavao II. dobio je naziv „Papa stranac”, oznaku koja je značila da je to papa koji u Rim dolazi iz druge, daleke, slavenske zemlje Poljske. Taj ishitreni naziv pokazao se za- tim puno bitnijim, otkrivajući u novom papi ne samo onoga koji je došao iz druge/drukčije zemlje nego i onoga koji je kao građanin nebeske domovine, u kojoj nije i ne će biti ni gost ni tuđinac, određen da mu život bude „život putnika” (Prva Petrova 2, 11). Tako je Karol Wojtyła uskoro postao

„papa putnik”, hodočasnik koji zna od kuda dolazi i kamo ide slijedeći Onoga koji je usred čovjeka, pa dakle i usred njega, podigao svoj šator (Ivan 1, 14).

Započevši prethodni svoj hod kao „slavenski trubadur”, kličući: „Obožavaj, dušo moja, Toga koji baršun skupi i vladarski atlas na moja nabaci ramena”, vapeći: „Budi mi milostiv”, otvorio je on „slavensku Knjigu čežnjā” koja je ubrzo postala knjiga čežnja čovječanstva. Misleći „Domo- vina” neprestano je mislio „kako umnožiti, kako proširiti taj prostor koji ispunjava”. Mudrošću srca znao je da ga ona kao „skrivena granica” iz njega „vodi i drugima”.

Kao onaj koji je u dobi od devet godina ostao bez majke,

u imenu Ivan pronašao je novu Majku (Ivan 19, 26). Odre- divši se geslom Sav Tvoj (Totus Tuus), zapisao se Mariji, pridruživši se tako Onome koji je u njezinu srcu nadolazio i došao „kao Novi Čovjek, dok je trajalo zaprepaštenje mi- sli i svakidašnji rad ruku”. Izabrao je tako očovječenoga Krista, onoga koji trpi na svakom mjestu gdje trpi i jedan nedužni čovjek. Odredio je time svoj ljudski i pastirski pro- gram: ljubav prema Bogu i čovjeku, u istini i pravdi znajući da su pri tome mogući mnogi putovi koji su ipak uvijek i gdje god to bilo samo onaj jedan. Ostalo je (možda) neza- mijećeno da je za vrijeme boravka u Dubrovniku na glavi nosio mitru s pet ovalnih kružića koji se postupno smanju- ju. Odabrao je, dakle, za prigodu beatifikacije blage služ- benice Božje, Marije od Propetog Isusa, rođene Petković iz Blata na Korčuli, najprikladniji simbol: pet Kristovih rana, obuhvativši tim istim brojem i opći pojam čovjeka.

Prvo što je u svojoj dubrovačkoj homiliji izustio bilo je pitanje koje je zacijelo i sam bezbroj puta u sebi izgovo- rio: „Učitelju dobri, što mi je činiti...” (Marko 10, 17). Po- novio ga je dvaput. Navodeći okupljenima svetopisamski odgovor na to pitanje, ali i na druga, Karol Wojtyła se, ne dvojimo, kao i nekada, u vrijeme „biskupa koji udjeljuje sakrament krizme u jednom potplaninskom selu”, u luč- kom, pučkom i radničkom Gružu zagledao u ono mnoš- tvo lica vjernika prebirući u mislima svoje davne stihove:

uzdignute, lagano nabrane prema sljepoočnicama spuštaju

se obrve. Kada ga dotakneš otvorenim dlanom, možda ćeš osjetiti nadu. Iza nje misao, iza nje misao koja ne može biti objava stoga prelazi u izbor.” Taj izbor, voljom Darovatelja slobode izbora, treba biti: sloboda, ali ne kao razuzdanost (Galaćanima 4, 15; Prva Korinćanima 10, 23), treba biti istina (Ivan 8, 32.36) i ljubav. U svojoj homiliji dubrovač- kom puku Ivan Pavao II. zato apostrofira dva temeljna ge- sla drevnoga Dubrovnika: Non bene pro toto libertas ven- ditur auro i Obliti privatorum publica curate, udružujući ih s radošću što je došao „u stari i slavni grad Dubrovnik, koji stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća općega dobra”. Istaknuo je tako i vla- stite postulate vrhovnoga pastira i graditelja mostova preko nemirnih voda suvremenoga čovječanstva, a Dubrovnik ih ima dva – jedan na Zapad i jedan na Istok. I slučajno na- pravljeni lapsus (noto... auro, poznato blago, umjesto toto... auro, sve blago), pojmu zlato (auro) u navedenom geslu dao je ovovremenu dimenziju, zlatu u svijetu posvemašnje gramzljivosti i jagme za materijalnim dobrima. I to ukazuje na pravi smjer mjesta na kojem mora biti srce.

Misleći slobodu, Ivan Pavao II. kao da želi izreći misao formuliranu u jednom svom ranom stihu – nije li, naime, poezija dar „Oca velike Poezije”: „Slobodu neprestano va- lja osvajati, nije moguće tek posjedovati je. Dolazi kao dar, održava se rvanjem... Ocijenilo je zlatnom ropstvo slobo- du... I gledajte! – mi slobodu, svoju i vašu, otkrivamo uvi- jek iznova, kao dar koji dolazi i kao rvanje kojega nikada dovoljno.”

I sam radeći u kamenolomu, znajući dakle koliko je tvr- da stijena na kojoj počiva Crkva izborom njemu povjerena, Ivan Pavao II. zna i da tijelo nije kamen, da je duh uvijek spreman, a da tijelo je slabo, da „hrvanje protječe duž one podjele koju svaki čovjek u sebi nosi, ako tijelo u njemu

Trubadur Kristove ljubavi, učitelj vjere, ćudoređa i domoljublja u Gradu sv. Vlaha 6. lipnja 2003. Snimio Zvonimir Atletić.

stalno čini prošlost njegove vlastite budućnosti, – svaki ako svoju vlastitu budućnost ne zna spojiti sa svojim tijelom...” Unutar gesla „Obitelj – put Crkve i naroda”, što ga je, dolazeći k nama, prihvatio kao vrhovni sluga slugu Nje- govih, smjestio je on ovo stoto svoje putovanje u bijelom, vođen ekumenskim imperativom: „I drugim gradovima moram donijeti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, jer sam zato poslan” (Luka 4, 43). U duhu tog gesla u sredi- šte svoje riječi stavio je – ženu: „Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punine istine o međuljudskim odnosima”, vidjevši u njoj Evu, onu koja je „živa” (Posta-

nak 3, 20) i u životu naroda i u životu Crkve.

Žena je ona koja, onako kao i Marija, može ostvariti ide- al – roditi Kneza života, jer svako dijete taj je knez. Vraća se tako Ivan Pavao II. na svoju temeljnu tezu – Ljubav, jer ona „sama odmjerava sudbinu”.

Obdaren apostolskim darom jezikā (hrvatskom puku obraća se hrvatski) on ipak zna da je ljubav jedini pravi njegov jezik; jer „kad bih (sve) ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao...” (Prva Korinćanima 13,

1). Njega međutim zabrinjava i „nerodica, nerodica duša”. Iz oba razloga okreće se on djeci. Zna „da u njihovim srci- ma kuca bȉlo čitavog čovječanstva”, da „dječja srca izrasta- ju nad rijeku” i zato se pita „hoće li uvijek tako biti – kad ustanu odavde i odu?”

Ivan Pavao II. ne putuje međutim tek zato da bi postav- ljao pitanja; putuje, čini se, prije zato da čuje odgovor(e). Pred sobom pritom neprestano ima Cirenčev profil, onaj koji „uvijek nastaje uz drugog Čovjeka”, zato jer mu „o takvom profilu i o tom tamo drugom Čovjeku neprestano govori život”. Taj drugi Čovjek za njega postaje zato prvi. Zato on govor (sebi): „Poveži se s bilo kojim ‘ja’”. Nije li to ono što ga je dovelo i k nama, koji smo također „zemlja teškog jedinstva”, zemlja, kao i njegova Poljska, „komada- njem sjedinjena u srcima /našim/ kao ni jedna”. Nije li to ono što nam je u njemu reklo: „Domovinu zatvori u svoj kvadrat”.

Osim naznačenih biblijskih mjesta, u navodnicima su ulomci pjesama Karola Wojtyłe prema izdanjima Poezija, drame, eseji, Globus, Zagreb, 1984., i Izabrane pjesme, Ceres, Zagreb, 1997.

Na svakom se koraku osjećala radost

marijeTa radić

Iako je od posjeta Dubrovniku Ivana Pavla II. 6. lipnja

2003. godine, prošlo gotovo deset godina spomen na taj ve- ličanstveni događaj i dalje mi je neobično snažan. Imala sam čast biti sudionica liturgijskoga slavlja na obroncima Nuncijate kao čitačica i iz neposredne blizine vidjeti Sve- toga Oca, sada našega počasnoga sugrađanina i blaženika.

Na svakome se koraku tih dana u Gradu osjećala radost zbog dolaska Pape, posebno omiljena među Hrvatima. Nje- gov prolazak u papamobilu između vjernika i hodočasnika od Čilipa do Gruža i kroz do tada neviđeno mnoštvo u gruš- koj luci doprinio je još jačem osjećaju povezanosti, blisko- sti i veselju zbog toga vrlo važnoga susreta. ljetnikovcem u

iku bio je središnja točka trećega Papina dolaska u Hrvatsku. I to, stoto Papino Njegov treći posjet Hrvatskoj bio je iznimno važan, po- gotovo za našu Dubrovačku biskupiju jer se oko Rimskoga biskupa u Dubrovniku sabrao najveći ikad održani skup u našem Gradu, jer je tom prilikom proglasio blaženom Ma- riju Propetoga Isusa Petković, ali isto tako upozorio i na ulogu žene i važnost obitelji kao prenositeljice biološkoga života i života vjere što, nažalost, danas itekako zaborav- ljamo.

Kao osobito emotivan trenutak pamtim prinošenje moći Blaženice koje je u procesiji nosio Roger Cotrina Alvara- do, natporučnik bojnoga broda peruanske mornarice koji je

26. kolovoza 1988. godine, nakon potapanja podmornice

„Pacocha“, u teškoj životnoj opasnosti zazvao pomoć časne majke Marije Petković te doživio čudo spašavanja života dvadesetorice mornara. Taj je događaj priznat kao ljudski neobjašnjiv, čudo u postupku njezine beatifikacije.

Jedan mi je od najljepših prizora Papina posjeta njegov popodnevni „đir“ po Stradunu gdje su ga opet čekale tisu- će vjernike, ali i stotinu prvopričesnika obučenih u bijele haljine koji su mu ispred crkve Sv. Vlaha pjevali pjesmu

„Svetom Ocu“ koja je bila napisana baš za tu prigodu.

Baš kao i za Festu sv. Vlaha i Papa je pustio dvije bijele golubice da pronose poruke mira ljudima diljem svijeta.

Dok je odlazio s kultne ulice našega Grada, mahali smo mu i pozdravljali ga zahvaljujući mu na blagoslovu koji nam je udijelio i osjećaju radosti koji nam je podario svo- jim dolaskom što će zauvijek ostati zabilježeno ne samo u sjećanjima, nego i u srcu svih onih koji su bili dio toga veličanstvenog događaja.