Kada su se napokon svi okupili u velikoj dvorani Cytykraya, Sonsyreya se tajanstveno osmjehne i iznenada započne ona svoju priču: 'Nikada ne znaš kada će se pojaviti, kada će nestati i kamo će otići? Da, to smo već vidjeli, ali vjerujte mi, ja sada znam gdje su i kako ćemo ih pronaći!' Sada nastane komešanje među svima nazočnima, no, ovaj puta zbunjeni su bili i stari Sychyte, ali i stara amazonska svećenica s otoka Cronosha, pa i sam Tahunah ... tada Sonsyreya sve vedrija nastavi svoju priču: 'Ne! Ne naganjaju vjetar i ne lete prema zvijezdama, jer to rade samo onda kada to On želi. Sakrili su Ga iza nepreglednih šuma u nepreglednom prostranstvu Sylenca. Skrivaju Ga iza 'Zimskog bedema' koji je podigao uvijek oprezni Paska, a to Ga je naučio On.

Zamislite samo, tamo na samom rubu svijeta, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje su led i snijeg zauvijek okovali zemlju, tamo se dižu i postoje snažni i neprobojni bedemi. Utvrde kakve još nije zapamtilo ovo Vrijeme, njihov Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tamo ne bi mogla stići nijedna naša vojska, a zamislite samo, tamo se u punoj bojnoj opremi smrzava stotine najelitnijih ratnika spremnih na sve, pa i poginuti ako treba.

Zašto se oni smrzavaju na samom rubu svijeta?! Jasno je, Njega, tamo su oni sakrili svog dječaka i ljubomorno Ga čuvaju riješeni na sve. Nikada Ga oni više neće izgubiti i nitko im Ga više neće oteti, pa zar Ga nisu tražili od vremena prije samog 'Osvita vremena'. Ne, ne trebate brinuti, On tamo sanjari i smišlja svoje igre, a za sve su krivi 'Bijeli snjegovi' i ove hladne kiše Shakazeye, kako su ih oni na samo sebi svojstven i razumljiv način nazvali, a sve to pak je nama pomiješalo legende koje smo oduvijek znali, ali ih nikada nismo shvatili.

Mi smo pomislili da su oni vidjeli Jutarnju zvijezdu Hawalandha, ali su zapravo vidjeli Njega ispod nje i to je njihova Tajna. On! On je njihova tajna i za Njega oni će uraditi i nemoguće. Tamo u tim nepreglednim prostranstvima oni se dive Njegovim nestašlucima, a zamislite samo, On se igra. Ma zamislite samo, zar možete zamisliti, naganja se s najopasnijim vjetrom, vjetrom Sjevernim. No, sada i ja znam tu njihovu tajnu, jer On je u 'Čarobnim vrtovima' bio vrlo pričljiv, skroz naklonjen meni i neoprezno mi je otkrio tajnu mračne šume Mynechyza.

Da, bio je pričljiv i neoprezan, pa sada ja znam koje su krošnje srebrenog bora prave i u kojima se ptice gnijezde. Znam kako gledati u more visoke trave i znam gdje potražiti plahe šumske životinjice koje znaju pronaći 'Vrata Izgubljenog Svijeta'. Znam ja da Ga skriva zastor Noći, ali pokazao mi je Zvijezde koje će me sigurno voditi. Iako je daleko od moga oka i pogleda, ja Ga zauvijek osjećam. Sada sam sigurna da znam gdje Ga trebam tražiti i kako se kretati kroz tajnovite šume srebrenog bora. Tamo su oni pronašli Njega, tamo su oni pronašli 'sunce u doba alandskih 'Bijelih snjegova'.

Sada pak se carica Tanya, majka Andraghonovha, obrati princezi Sonsyrey i progovori: 'Bez obzira na sve, Andraghonh nema pravo na tvoju patnju. Ja vidim, a moje majčinsko srce osjeća, da ti beskrajno i iskreno voliš tog mojeg izgubljenog dječaka, a sigurna sam da je sve to djelo onih njegovih Vitezova vjetra, pa sama si rekla da bi oni za Njega uradili i nemoguće. Prestani plakati, svi će ti pomoći da pronađeš Andraghonha. Thanderu, a i ti Haywey, odmah poduzmite nešto!' – energična je bila stara carica Waluzyanaca, majka Sahaganova.

Haywey sa prvi snađe: 'Moje najbolje izvidnice i moji najbolji ratnici pronaći će ti put do tog Njegovog 'Zimskog bedema', osobno ću ih ja voditi.' Sada su svi redom stali nuditi pomoć u onom najboljem što su imali. Sestra Shaganova, princeza Dyasparha, ponudila je: 'Moje će ti ratnice pronaći Armagedhonhu i pomoći će ti da je prijeđeš. Neke smo tajne Alanđana ipak i mi zapamtile'. Antyopha sestra Sonsyreyna: 'Zato sam i pozvala svoje 'strijeličarke' one će te pratiti kroz te mračne i opasne šume, a pozvala sam i Tethydhe, Antygeye i Wulkankhe, a njihova magična zelena svijetlost trebala bi bar na trenutak zbuniti čuvare 'Zimskog bedema', a kad ih jednom ugledaju Moskythovi Amaryancy spremni su na borbu s njihovim tajnama i enigmama.

Moje Anubyke svojim pjesmama mogle bi na trenutak zbuniti Alanđane, a Unakasov nalet osobno će odbiti tvoje Dyadonkhe koje će voditi Sandrha koja je već zapela za oko tom mladom i nepredvidivom pukovniku. Dok su tako svi nesebično nudili svoju pomoć, daleko na sjeveru u vječnom i ledenom gradu, 'gradu prozirnih zidova' netko je o svemu tomu bio izvješten i odlučio je još malo pomoći. Bio je to stari Panđa koji je pripalio svoju lulu, polako otpuhnuo dim, a onda rekao ostalim Vitezovima vjetra:

'Izgleda da je Handrha konačno shvatila svoj dio poslanstva. Ona kreće na nas sa svime najboljim što ima i uvjerena je u uspjeh. No, svi mi znamo da joj to bez naše pomoći nikada neće uspjeti. Zato idite, sinovi Hawalandha, idite i uradite svatko svoj dio, a ja ću još noćas o svemu upoznati i 'Čuvare', jer i oni imaju pravo o tome znati koliko i mi.'

U nekoj zagonetnoj, misterioznoj i tajanstvenoj tišini, tišini koja je odisala mističnom snagom, snagom kakvu to 'Nezamislivo vrijeme' nije zapamtilo od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, tišini punoj dostojanstva i odanosti, Vitezovi vjetra stisnu desne šake, te ih prislone istodobno i energično na svoje grudi. Bio je to davno zaboravljen pozdrav tih strašnih i nepredvidivih ratnika, tajanstvenih Vitezova vjetra, a taj pozdrav naučio ih je njihov miljenik, njihov dječak kojeg su oduvijek čekali i tražili, a taj pak je pozdrav značio samo jedno – Spreman sam na sve! Boriti se i poginuti ako treba, samo da ponovno vidim u to predivno jutro 'Zvijezdu Hawalandha' i ratnika ispod nje, jer velika je mudrost i snaga 'Onoga kojeg su', 'Bogovi sa Zvijezda', 'poslali nama' …

Dok je tako vjetar, a tko više i zna odakle, opet odjednom iznenada donio miris šuma srebrenog bora koje su odisale svom svojom svježinom, a gusta se trava prekrasnih alandskih dolina Myneton i Tesekha, polagano ljuljuškala na vjetru koji je dolazio u naletima i sve je više podsjećala na veliko zeleno more. Posljednji zlatni i topli zraci sunca grijali su Alandiju nesebično, kao da osjećaju da se iza snježnih planina Wyghena već pojavljuje strašna alandska zima, Athumazya zovu je Alanđani.

Bilo kako da bilo, dugo i toplo alandsko ljeto bilo je na svom uzmaku pred kratkom, ali oštrom alandskom zimom. Sunce je palo već daleko na zapad, ptice u krošnjama bora odavno su već utihnule, a posljednja se Šumska patrola vraćala u sigurnost najsnažnije alandske utvrde Askhanh. Upravo u tom trenutku kod najvećeg amazonskog grada Zabranjene doline okupljali su se šaroliki i mnogobrojni odredi 'Okolnih naroda' koji su pohitali pomoći  najljepšoj djevojci-princezi koju je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo.