Zatvoren na duže vrijeme. No, u zatvoru sam upoznao čovjeka koji nije imao sjenu. Zvali su ga Stari, mada nitko nije znao koliko mu je zapravo godina. Dok su ostali zatvorenici kratili dane psovkama i kartama, on je sjedio u najmračnijem kutu ćelije i noktima po kamenom podu strugao neobične simbole – simbole koje sam, na svoj užas, prepoznao s onih oltara u podzemnom tunelu.
Kada je čuo moju priču o optužbi za skrnavljenje grobova, nije se nasmijao kao stražari. Samo je podigao svoje upale, pepeljaste oči prema meni i šapnuo:
„Budalo. Nisi ti oskvrnuo grobove. Ti si im poremetio krov. To što si vidio pod zemljom, to nije kult. To je košnica.“
Pričao je malo, ali svaki put bi mi to njegovo malo dalo do znanja da zna puno više. Vrijeme je prolazilo, do jednog dana kada sam spavao u svojoj ćeliji. Otvorio bih oči, a starac je, poput utvare, stajao nasred sobe gledajući u mene. Tada reče:
„Digni se, stigao je tvoj. Uzmi me... Uzmi me!“ – glas je postajao sve jači.
Iz dubine svojih misli i sjećanja naglo se vratim u stvarnost. Stojim nasred sobe kao drvena vješalica za jakne, ne mičem se. Nisam uplašen, ali jasno čujem glas koji sve glasnije ponavlja: „Uzmi me! Uzmi me!“
U tom trenu začulo se vrištanje žene kroz te iste ponavljajuće riječi. Okrenuo sam se prema prozoru; glas je ulazio u sobu i ispunjavao prostoriju poput zraka. Ugledao sam u daljini ženu nasred dvorišta koja se bacila na koljena, potpuno gola, pruženih ruku prema nebu. Kroz vrisak je izgovarala: „Uzmi me!“
Odmah sam uzeo svoj mač, iskočio kroz prozor i potrčao prema njoj. Prilazio sam tiho, korak po korak, pažljivo promatrajući sve strane. Ulazim u dvorište, prilazim joj s leđa. Ona je na koljenima, gola, naginje glavu prema zemlji izbačene stražnjice i viče nešto tiše: „Uzmi me... uzmi me...“
Viknuo sam: „Susjeda, što to radiš? Koga zoveš? Tamo nema nikoga!“
Dignula je glavu. Suzne oči su me pogledale, a usne su joj drhtale od hladnoće i žalosti: „Nema sada nikoga, a možda ga ti ne vidiš... Bio je kod mene i satima me guzio kako je želio. Obećao mi je nešto što ne možeš razumjeti.“
„Ženo, bolje idi u kuću i obuci se. Nema nikoga.“
Ona je okrenula glavu i pogledala prema krovu kuće – točno onamo odakle je onomad skočio onaj čovjek-ptica. Uputio sam pogled u tom smjeru. Gledam, promatram.
„Vidiš li?“ pitala me tiho. Točno na vrhu kubure moglo se vidjeti kao da se netko prstima drži za rub.
Nije prošla ni sekunda, a ona je – tako hladna i gola – skočila meni za vrat, vičući: „Evo još jedne žrtve! Uzmi me, lažovu zubati!“
Rukama me krenula daviti. Okrenula se s leđa prema naprijed, golim nogama me uhvatila u čvor i moju glavu privukla na svoje tvrde grudi. Tako me davila i udarala grudima po licu, gdje sam točno osjetio vrh bradavice kako mi mazi vlažni jezik. Nisam mogao doći do riječi; svaki put kada bih otvorio usta, ona bi mi bradavicu ubacila unutra. U tom trenu, neka noćna ptica proganjala je nešto po krovu i kuburama.
Ona naglo skoči s mene i reče: „Izvini, susjedu, nisam znala što činim... Mislila sam da me hoćeš ubiti mačem. Moramo brzo bježati!“ Uhvatila me za ruku i otrčali smo prema mojoj kući.
Kada smo ušli, odmah sam joj donio odjeću da se obuče, a sam otišao u kuhinju po hranu i čaj. Kada se odmorila i popila čaj, ponovno se skinula gola, tvrdeći da osjeća veliku vrućinu kroz tijelo. Bilo mi je neugodno gledati golu ženu dok moram pričati s njom.
Legla je na leđa i raširila noge. Sjeo sam na krevet pored nje i pitao je gdje joj je muž.
„Ne brini za muža, on nikad nije mogao duže od jedne minute“, rekla je, liznula dva prsta pa počela trljati svoju mačkicu. Pogledala me u oči: „Ova sprava nema brojčanik da bi moj muž znao.“
U sebi razmišljam što to pokušava. Svejedno, nije pošteno – žena si svojeg muža, a minute nisu ljubav. Drsko me pogledala, okrenula se na trbuh i zauzela pseću pozu ravno ispred mojih očiju.
„Kako me leđa bole...“, rekla je. „Sigurno mi je ušla hladnoća u kosti.“ Zatim se vratila u sjedeći položaj, potpuno gola, zgrčenih nogu.
„Nisi odgovorila. Što se dogodilo mužu? Tko je osoba na krovu? Koga si zvala da te uzme?“
„Nećeš razumjeti.“ U tom trenu oči su joj izgledale kao da nisu njezine. Gledala je u mene, stvarajući mi osjećaj kao da gleda kroz mene.
Želio sam joj pomoći. U sebi sam znao da nije vampir. Znao sam što želi, ali sam se pravio lud kako susjeda ne bi otkrila da sam zapravo lovac na vampire.
Uplašila me. Ponovno se vratila u pseću pozu. Stenje i guzom ide naprijed-natrag, kao da se stvarno seksa. Stenje, diže lijevu nogu... „Što se događa? Odmah prestani s tim!“ povikao sam.
Sobu je ispunila neka čudna energija koja je stvarala prisutnost nekoga nevidljivog. Slušam kako stenje, a na čelu osjećam kapljicu znoja. Ona se okreće, visoko diže raširene noge i uzdiše, otvorenih usta kao da ima nešto u njima. Ponovno se dira po grudima i stenje.
Promatram ovo; nikad ništa slično u životu nisam vidio. Miran sam, u ruci držim mač i hodam po sobi dok ona sve to radi. Odjednom, čujem još jedan zvuk. Dolazi izvana. Kroz prozor promatram dvorište koje lagano ispunjava jutarnje svjetlo. Gledam malo bolje iza mojeg poljskog toaleta... Netko stoji. Gledam pažljivo i vidim ljudsku sjenu na zemlji te ud koji desna ruka povlači. Osoba masturbira iza mojeg toaleta!
Tiho izlazim iz sobe. Vani sam, hodam u čarapama da me teže čuje. Prilazim toaletu tom čovjeku iza leđa. Čujem njegove riječi, ali istovremeno kroz otvoreni prozor vidim i ženu u svojoj sobi. On govori i uzdiše dok masturbira spuštenih hlača, pokazujući jako dlakavu guzicu. U sebi razmišljam: ako ga udarim mačem po guzici, bol će osjetiti i on i familija mu do petog koljena.
Govori on: „Bravo, malena... naguzi se opet...“ I točno vidim ženu kako na mojem krevetu čini ono što on govori. Kao da mislima upravlja susjedom u mojoj sobi, a ona osjeća kao da je on stvarno prisutan.
Kada sam mu htio prekinuti užitak, po mojoj desnoj nozi krenuo se penjati ružni, stari štakor. Nisam vrisnuo. Samo sam zamahnuo mačem i pretvorio štakora u dvije polovice. Krv iz štakora poprskala je čovjekovu dlakavu guzicu, a polovica trupla mu je pala ravno između nogu.
U trenu je navukao hlače i krenuo trčati poput vjetra. Nakon nekoliko brzih metara, skočio je u zrak i – poletio. Odletio je kroz zrak.
Žena u sobi se istog trena vratila u normalu. Gurnula je glavu i grudi kroz prozor kao da se ništa nije dogodilo. Primijetio sam potpunu promjenu kad me sasvim smireno pitala: „A što bih mogla obući?“

Uskoro!!!

Online - eBook

Print Book