Poput iznenadnog praska razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, bila je to jutarnja svijetlost na mjestu gdje se uvijek gasio Dan, ali ta jutarnja svijetlost sada je razbijala tminu Noći, bilo je to mjesto koje su Alanđani nazivali Wolsha.

Sonsyreyi promrzloj i iscrpljenoj od cjelonoćnog hoda, Wolsha je izgledala kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je Dan tek započeo, ili se ponovno spušta Noć, jer Wolsha je bilo tajnovito i misteriozno mjesto, kazivali bi i stalno ponavljali tako u legendama o 'Dječaku i Vjetru' simpatični starci Sychythe, bilo je to doista mjesto gdje se gasio Dan, a vjetrovi su plamtjeli i stenjali svu Noć.

Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od Kawamadhe, vrata Vjetra, mjesta gdje se Alanđanin igra s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom koji ga uporno, pozorno i ljubomorno čuva. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora.

Doista, sada je Sonsyreya vjerovala Panđinim riječima koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu, suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred nepreglednog carstva hladnoće, snijega, leda i magle, na samim Vratima vjetra strašnog i olujnog, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljenih krhkih krila, najljepših nebesko plavih uplakanih očiju, najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo to strašno i tajnovito Vrijeme.

Sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost, a Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova južnih mora, napokon progovori:

'Dozvoli mi Alanđanine da otopim taj led oko tvojih usana. Uzaludno me pokušavaš uvjeriti da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Zar sam ja sama uzaludno danima lutala ovim prostranstvima? Osjećam da mi je korak lagan i da doista ne ostavljam tragove u snijegu, osjećam snagu Tvoje ljubavi i moje srce udara poput bubnjeva, osjećam snagu uragana koji si Ti izazvao. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja vidim Tvoje lice u njihovim krošnjama, a sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Zašto se skrivaš Alanđanine, zar Ti moje lice više nije srcu drago i oku ugodno? Zašto si mi onda dolazio u snove poput Sunca koje se pojavi u ovo Vrijeme snjegova. Tvoj pogled rasipao je ovu tamu u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …'

Sonsyrey iscrpljena konačno izgubi svijest. Kad je otvorila oči Sonsyrej spozna da je pozorno položena u veliki, topao i mekan krevet, a u najdaljem kutu prostrane sobe primijeti nemirnu igru vatrenih jezika koji su širili toplinu iz velikog kamina. Ona ustane i ugleda na stolici pored kreveta dugu plavu alandsku zimsku haljinu koja je bila izvezena zlatnim koncima i opšivena toplim krznima. Brzo je obuče i primakne se prozoru, gdje joj se pogled sudari s Unakasovim, do danas nikada uhvatljivim pogledom.

Tajnoviti osmjeh Unakasov ohrabri je i ona razgrne zastore. Ratnici Unakasove pukovnije nazvani 'Krilati jahači' upravo su se spremali na svoju redovitu ophodnju kroz misterioznu šumu Mynechyz, jer nikada ti najelitniji čuvari Zimskog bedema ništa ne bi prepustili slučaju kada je iza Zimskog bedema On, a danas su za to imali još jedan razlog više. Uz Njega sada je i Ona, svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, Ona koja rukama svojim može dodirnuti njihovu sjajnu Zvijezdu Hawalandha…

Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to Paska koji je izdavao zadnje naputke svojim tajnovitim i nepredvidivim ratnicima koje su Alanđani zvali Šumske patrole. Bilo joj je potpuno jasno da su svi oni ovdje upravo zbog Njega i Nje i da će noćas Zimski bedem biti stotinu puta jače čuvan i branjen nego što je uopće bilo i potrebito, jer koja bi se to uopće vojska tog strašnog i nezamislivog vremena mogla probiti do njega?

No, znala je ona itekako dobro da Alanđani nikada ništa ne prepuštaju slučaju, a ta njihova tajnovitost i opreznost sve joj se više i počela dopadati. Onda začuje grohotan smijeh koji je dopirao iz dvorane. Sonsyrey otvori vrata i pogled joj se zaustavi na dva snažna stražara koji su mirno i u pozornom stavu čuvali ulaz u njezinu sobu. Munjevito i nevjerojatnom lakoćom Alanđani je pozdrave teškim stražarskim helebardama uz glasno izgovoreno njezino ime na alandskom: 'Handrha!'

Nježno i uz puno amazonske gracioznosti Sonsyrey im se nakloni i nagradi ih svojim predivnim osmjehom, a potom potrči lagano prema vratima Velike dvorane Mynetonkha palače. U dvorani ona primijeti svoje kontese i kneginje, koje su bile odjevene u alandske duge zimske haljine crvenih boja, u društvu Vitezova vjetra, a svi su pozorno slušali priče koje je pričao najstariji među njima uz nezaobilazan dim iz njegove lule koji za čudo nikome nikada nije smetao.

Na povišenom postolju na kojem se nalazio alandski stolac izrađen od najljepših stabala srebrenog bora sjedio je On, a iza njega stajao je ruku prekriženih na prsima najjači među njima, general Zumah, zapovjednik Zimskog bedema. Sonsyrey otvori tiho vrata, ali to ne promakne Vitezovima vjetra koji odmah munjevito okrenu glave u smjeru vrata kao da je iznenada odatle došla opasnost po Njega.

Amazonke Dyadonke ustanu i naklone se najljepšoj među njima, a Vitezovi vjetra istodobno pozdrave alandskim davno prije zaboravljenim pozdravom (stisnuta desna šaka položena na lijevu stranu prsnih oklopa). Ustane tada i On te pruži ruku prema Sonsyreyi pa joj pokaže mjesto uz sebe:

'Wen dorha naton shi Shangrha!' (Ova noć po Tebi je ime dobila) Sonsyrey se osmjehne i odgovori na čistim alandskim što pomalo ostavi zbunjene Vitezove vjetra: 'Il mil nie Alandhos, wienehl Akhty!' (Nikada je zaboraviti neću Alanđanine, miljeniče vjetra.) ...