Dakle, sada se zvijezda Hawalandha opet pomaknula za novih 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed).

Po alandskom Alandyarnycu mjesec je to koji se naziva Zornik, a dvije izuzetno sjajne i lijepe zvijezde sjaje na noćnom Nebu kojeg pozorno motre Sychythe i na njemu opet nešto vide, ali opet ne razumiju. To nisu razumjeli ni u noći Starghatanunha (trenutak kada se Vitezovima vjetra vraćaju njihove sjene), zapravo Sychythe su zapisali, ali izgleda da baš i nisu bili sigurni u to što su vidjeli: 'Trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE.'

Dakle, dvije zvijezde dvostruki su znak koji simbolizira duh i materiju, a sve bi zapravo moglo ukazivati na nužnost osjećaja univerzalnosti nauštrb individualnosti i osobnosti, pa čak i po cijenu uništenja (smrti).

Izgleda da su Sychythe bili sasvim sigurni i uvjereni da su Alanđani spremni radije umrijeti nego da se pomire i prepuste kaosu dekadencije što izazvaše je Hladne vatre i u koju naivno upadoše Okolni narodi. Zato su Sychythe Alanđane uvijek u svojim pričama opisivali kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala …

Mudrost koju su stekli drevni Sychythe, volja i snaga koju su predstavljali Vitezovi vjetra i moć koju su zagonetno Bogovi podarili Andraghonhu i svijetlost zvijezde Hawalandha koja se širi na sve strane zapravo simboliziraju ekspanziju Dobra koje će uskoro opet planuti i opet nanijeti poraz Zlu koje se još jednom podiže i manifestira se u posljednjem znaku kojeg Sychythe vide na Nebu.

Dakle, opet se sada zvijezda Hawalandha pomiče za 30 stupnjeva i ulazi u slabašnu svijetlost Mjeseca, pa se na trenutak gubi, no, tajanstveni krug je konačno zatvoren. Vitezovi vjetra vidjeli su rođenje zvijezde Hawalandha, u noći Starghatanunha pridružile su im se njihove sjene, a osvitom zore nestali su u tajnovitim šumama Srebrenog bora da bi se tog jutra pridružili alandskim odredima koji su cijelo to vrijeme bili dobro skriveni, ali i spremni svakoga trenutka pojaviti se, pa i na najmanju opasnost kod Zimskog bedema.

Onda pak kada šumu Srebrenog bora zanjiše vjetar Sjeverni, stara skitnica Actyalan i svojim neumornim zamahom podigne, te u visine ponese jato alandskih 'Enhuptica', nad prostranstvima rađa se nova zora, novo svitanje. Jedino tada i jedino tamo lete te snažne i žive ptice praznim Nebom iznad nadolazeće plime zlatne zore koju pozdravljaju prodornim krikovima 'kee – aarrm'.