Stotinu je ljeta već minulo od kako su prvi odredi Hladnih vatri poharali plodne ravnice Hyperareye. Egoizam i anarhija koju proširiše odredi Hladnih vatri sve su više uzimali maha. Ti mnogobrojni odredi koji provališe iz Središnjeg kontinenta bili su sastavljeni od vrlo lukavih ratnika, ratnika izvrsnih jahača koji su obožavali vatru, ali ne i njezinu božansku svijetlost, pa su ih valjda poradi toga magovi Hyperareye i nazvali – Hladnim vatrama.

Kazivali su tako magovi da su njihova srca bila vatrena, ali da su se ogrnuli tamom i hladnoćom noći koja je i uništila savez Slavnih gradova. Kud god bi se kretali ti odredi pratio ih je teror, strah i užas koji su tijekom tih stotinu ljeta dobrano osjetili i upoznali i svi Okolni narodi koji su živjeli pod tim Plavim plaštevima Zvijezda što opet pokazaše sjaj i ljepotu nekadašnjeg Vremena.

Bila su to Vremena dok su još uvijek polja Atlantide bila zelena, a moćni se savez Slavnih gradova još uvijek poštivao. U to doba, u gardu waluzyanskyh Amazonki rodilo se treće dijete cara Waluzyanaca, cara Thandherha i gospodarice Apyonskyh Amazonki iz grada Apyonha, carice Thanye. No, tog dječačića, na veliku tugu i bol carske obitelji Waluzye, ubrzo su oteli odredi Hladnih vatri i nitko ga više nije vidio. U to vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad, kralj Hladnih vatri Syrly, više je puta potukao vojske Okolnih naroda i napokon njihove kraljeve prisilio na podređen položaj u kojem je samo on mogao diktirati uvjete nepravednog mira.

Na ruševinama nekadašnjeg  grada Prozirnih sjena, Hladne vatre utemeljile su svoj grad Samaragh u koji su svake godine morali dolaziti svi okolni kraljevi i pokloniti se kralju Syrlyu. Nitko više nije bio siguran da će užas i teror koji su nametnuli odredi Hladnih vatri ikada više prestati, jer kralj Syrly imao je tri sina, tri princa, koji su svojom surovošću i zlom nadmašili i svojega oca. Najmlađi među njima i najgori po surovosti, Fanthomh okružen najelitnijim odredima Hladnih vatri, strašnim Demonymha, bio je strah i trepet koji nije prezao ni pred čime, ni pred kime.

Tako je jednom, ničim izazvan, oteo najmlađu kćer cara Amazonye i amazonske Čuvarice svetoga grada Cytygwendha, grada kojeg su utemeljile vile Charyzmhe, grada koji je nekada davno prije, bio u moćnom savezu Slavnih gradova. Uzalud su mnoge vojske Okolnih naroda prijetile novim ratom Hladnim vatrama ako se djevojka princeza Toplih mora ne oslobodi. Vatrena srca Hladnih vatri i srce njihovog mladoga princa ni na trenutak nisu zadrhtala, a tada pak se dogodilo nešto što dugo nikome od Okolnih naroda nije bilo razumljivo.

Odjednom je sam kralj Syrly posjetio u svetom amazonskom gradu Cytygwendhu caricu Nemesydyu, posljednju iz plemenite amazonske loze Charyzmhy. Djevojka princeza Toplih mora Južnih oslobođena je, ali uz uvjet da će postati žena najboljem ratniku kojega je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Vrijeme kada su sve nade i vjerovanja Okolnih naroda propala. Oholi i samouvjereni odredi Hladnih vatri slavili su svoju još jednu pobjedu, jer davno prije bilo je zapisano da će, onaj koji bude stekao naklonost posljednje među vilama Charyzmamha, postati vladar Hyghlandherskih moćnih kraljevstava i carstava, što sada se opet podigoše u svoj svojoj snazi, slavi i moći kakva se još nije vidjela od propasti Slavnih gradova.

No, bahati, oholi i zločesti, ti ratnici što srca su im vatrena, ti ratnici što su ogrnuti tminom i hladnoćom noći, niti sanjati nisu mogli da će se uskoro pojaviti Legenda među Okolnim narodima. Legenda je uskoro kazivala da će se uskoro pojaviti 'Onaj koji još uvijek spava ispod pijeska legendarne Wananunhe', a pratit će ga najhrabriji, najodvažniji, najsnažniji i najodaniji ratnici koje je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo.

Hladne su vatre uskoro stale uvjeravati Okolne narode da je upravo njihov najmlađi princ taj kojeg su svi čekali, a odredi Demonha su ti ratnici koje Legenda opisuje, a to su već i dokazali u bitkama što pokazaše da im premca nema. No, onda se dogodilo nešto što je njihovo uvjeravanje poljuljalo i dovelo do prvih sumnji. Naime, iznenada je u jednoj od stalnih bitaka, na obalama zelene rijeke Mandraghonha, u zemlji koja je još uvijek bila pod vlašću Anubye, ali je oduvijek pripadala Apyonhu, došlo do prvog poraza Hladnih vatri.

Nikome nije bilo jasno čiji su odredi nanijeli poraz Hladnim vatrama na divljim i zelenim vodama Mandraghonha, pa čak ni samim Hladnim vatrama. Opet stanu kružiti priče među Okolnim narodima koje su opisivale ratnike koji su se pojavili Niotkuda, iznenada poput strašnoga vjetra Sjevernoga, o ratnicima koji su na brzim i snažnim konjima tog jutra pregazili vode Mandraghonha i pomogli Dyasparkahama.

No, kako su se brzo pojavili, još su brže i nestali jašući s vjetrom Sjevernim na daleki sjever u opasno carstvo Bijele smrti i još dalje preko hladnih i mutnih voda ledene rijeke Hesperaskhe što nastaje negdje tamo daleko, daleko u Maglovitim planinama, kamo nikada ni jedna vojska toga doba nije zalazila. Nitko više, jedno duže vrijeme, te ratnike što iznenada pojaviše se s vjetrom Sjevernim, vidio nije. No, tada se pojave četiri maga iz naroda najstarijeg, naroda Sychytha, naroda koji se još uvijek sjećao Vremena prije nego je Atlantida potonula, Vremena kada se pravedna snaga i moć Slavnih gradova zemljom širila poput topline Sunca vječnoga.

Ta četiri maga, drevnog naroda Sychytha, neobičnih imena Tahunah, Intosh, Tyhytonh i Nehenuf, uskoro će postati poznavatelji Tajni i kazivači neobične Legende što pojavi se među Okolnim narodima koji su tek trebali stasati u Hrabre narode. Početak Legende mnogima je već odavno poznat, a onima kojima još uvijek nije Athumanunh će ispisati nekoliko rečenica što davno prije njega zapisa ih Tahunah:

'Tamo negdje, negdje gdje ledena mora zapljuskuju obale zemlje srebrenih borova ... Tamo negdje, negdje gdje se kiša i vjetar dodiruju, ali se nikada ne razumiju ... Tamo negdje, negdje gdje spava strašni vjetar Sjeverni, tamo gdje je tajnovitu dolinu i čarobnu šumu srebrenog bora zauvijek okovao led i teško je pritisnuo snijeg ... Tamo bi sjedili oni oko toplih vatri ogrnuti svojim plavim ogrtačima pozorno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika, a Bijahu to strašni ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, ratnici koji nisu poznavali strah. Kišu koja bi padala, oni ne bi ni primjećivali, dok bi njihovi oklopi i štitovi mutno svjetlucali, oni bi samo mirno jahali svoje plemenite i snažne konje. Ti teško naoružani i oklopljeni ratnici danima bi strpljivo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove, a s prvim jutarnjim svijetlom tajnovito bi nestajali u mračnim šumama srebrenog bora.

Govore da se ti ratnici još uvijek sjećaju Vremena prije potonuća Atlantide i prije propasti Slavnih gradova što nekada tako ponosno i gordo poput prstena prostiraše se pod plavim nebom što okitiše ga milijuni zvijezdi dalekih i šutljivih ... Govore da su ti ratnici naganjali strašni vjetar Sjeverni sve do ruba svijeta poznatoga i tamo onda, svojim se kopljima borili s vjetrom, pobjeđivali ga, ili bi i sami bili pobijeđeni ... Onda pak jedne, izuzetno svijetle i hladne noći, noći kada se podigao vjetar neobičan, vjetar sa Sjevera, sa Snježnog oceana ledenog, neobičan za to doba godine, za to doba noći, ti su ratnici Nešto, ili pak Nekoga vidjeli na visokim maglovitim planinama snježnim ... Tada u sam Osvit Vremena ti se ratnici obvežu i obećaju jedan drugome da će svake godine u isto vrijeme doći na isto mjesto riješeni boriti se kao jedan i poginuti redom do posljednjeg svi ako treba, samo da bi opet vidjeli zvijezdu Hawalandha i Nešto, ili Nekoga ispod nje.

Tada ti ratnici Divlju rijeku (Hesperaskhu) pregaziše i podignu grad, na mjestu gdje se gasi dan, grad Prozirnih zidova kojeg imenom svojim nazvaše. Na tom mjestu vjetrovi su plamtjeli i zavijali, zavijali i stenjali, a oni bi teško oklopljeni i naoružani, smrznutih ogrtača ponavljali riječi samo njima razumljive: 'Nema ništa ljepše od šume srebrenog bora i nema Tajne veće od Tajne Vitezova vjetra …-'

Tajnu grada Cytygwendha, Athumanunh pak će vam ipak napisati jednom drugom prilikom, jer i nju, baš kao i ostale tajne, dobro poznaju ova četiri maga drevnog naroda Sychytha, što imena nadjenu im sam Athumanunh.