'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle.

Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu Bijelih snjegova alandskih, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!' – zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći.

Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha opet joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca.

Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putom … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da Ona nije vrijedna svega ovoga, kao da opet doživljava teške poraze.

Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo. Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam Ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu!'

Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše, počele su padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'.

Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače.

Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca, ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg.

Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan sluminhe ift Handrha!

Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača. 'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'.

No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao predložiti ti da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih.

'Unakas, gdje je Alanđanin?' – željela je sada znati Sonsyreya. Smiješak u kutu Unakasovih usana dyadonskhe kontese nisu razumjele, nije ga razumjela ni sama Sandrha, koja je sve teže skrivala svoje osjećaje prema tom nevjerojatnom alandskom pukovniku koji je uvijek bio prethodnica Andraghonovha, ali ga je itekako razumjela Sonsyreya: 'Ne mogu vjerovati, baš sam glupa!

Usred Sylenca, tu ispred Zimskog bedema, na samim vratima Kawamadhe, na mjestu gdje se gasi dan, ja tražim da Ga ti prokažeš. Neka ti bude Unakas, ali noćas će se nebo Sylenca ipak morati otvoriti, jer noćas ću ja Njemu ušetati u san i svima vama pokloniti Svijetlu i toplu noć koje se ni Panđa, taj stari lisac, više ne sjeća.'

Unakas se sada uozbilji i samo prozbori: 'O Handrho, ti koja si Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, ti koja rukom možeš Zvijezde dodirnuti, ti koja obasjavaš ova vjetrovita prostranstva Sylenca, ja sam presretan, jer Ti napokon razumiješ, napokon znaš …, ali moramo odmah krenuti, jer još malo i nestat će dan ovdje u Wolsha, a vjetrovi će uskoro plamtjeti i stenjati.

U toplini Mynetonkhe bit ćeš spokojna i sigurna, a On će ti se već pridružiti s prvim jatima 'Enhuptica' koje su sada već raširile svoja krila i uskoro će se opet vinuti iznad Mynechyza i Kayonasha.'

Razgovor koji je njihova princeza vodila s Unakasom sad su razumjele i dyadonskhe kontese koje su sada bile uvjerene da njihova princeza polako, ali sigurno, preuzima davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe.