Azurna zora puknula je iznenada nad plavim alandskim nebom na kojem su se prve jutarnje 'Enhuptice' prodornim lovačkim krikom kee –aarrmm izdigle iznad krošnji šuma srebrenog bora, koje su se pak na prvim jutarnjim sunčevim zrakama presijavale u tisuću boja i pri tomu isijavale neki mističan srebreni sjaj. Onda pak tu predivnu, tajnovitu šumu, koja je odisala predivnom svježinom jutra, koje se tek sneno i sramežljivo počelo buditi, zanjiše stara skitnica, vjetar Actyalan, koji još više podigne u vis alandske 'Enhuptice' i njihovo jato ponese daleko, nekamo daleko, daleko iznad prostranstva tajnovitog Sylenca.

Sonsyreya se osmjehne u početku tiho, a onda glasno na iznenađenje svih njezinih kontesa koje su je vjerno i neumorno pratile još od samih opasnih, divljih i nemirnih valova divlje rijeke Hesperaskhe. Iako je predivne dyadonskhe kontese ništa nisu pitale, Sonsyrey osjeti silnu želju da im objasni svoj iznenadni smijeh: 'Gledajte, gledajte i divite se prijateljice moje! Jedino nad nebom Sylenca, a nigdje drugdje, ne postoji ništa sličnije i ništa ljudskije, jedino ovdje lete jata 'Enhuptica' praznim i šutljivim nebom koje se nadvilo nad ovom plimom zore koja se tek treba roditi. Tamo je, tamo je On! Tamo u tim prostranstvima sanja On svoje plave i čiste dječačke snove. On je tamo ljubomorno i pozorno čuvan od najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo naše Strašno i Nezamislivo Vrijeme.

Te najbolje ratnike pak nadzire i zapovijeda njima moćan savez 'tridesetorice' kojeg oni svojim imenom nazvaše Khtehapatine, a stvoriše ga u ona najstrašnija doba u sam Osvit Vremena, u doba Alantanunha, kada su Bogovi tukli tešku bitku na Tamnoj strani Mjeseca s Hladnim vatrama, koje su tada nosile ime koje je zabranjeno izgovarati. Da se nije On stavio na čelo tog moćnog saveza i pomogao Bogovima, tko zna kako bi sve završilo. Nesebično je On pomogao i bajnim vilama Charyzmamha, a one su ga tada izdale. Vile Charyzmhe lako su se za svoju izdaju iskupile na bojnom polju Herofahlha, a kako ću ja?' Sonsyreyne oči opet se napune suzama, ali je tada utješi kontesa Woanha, zapovjednica amazonskih kontingenata sa otoka Skartarys: 'Princezo moja, nemoj plakati! Moje su Skartaryankhe pronašle Njegov grad.

Princezo moja, taj grad kao da spava u Njegovom krilu, jer nekakva ga čudna svijetlost obasjava u ovo nevjerojatno i prekrasno jutro.' Sada se Sonsyreyi obrati i njezina zapovjednica Zabranjene doline, najmlađa među Dyadonkhama, predivna Laynha, vršnjakinja Sonsyreyna: 'Kakav je to šum vjetra, princezo moja? Taj zvuk vjetra, kao da ga ja razumijem, kao da ga čujem, kao da govori da će nešto opasno stići sa Sjevera?' Sonsyreya se opet osmjehne i utješi svoje kontese: 'Nemamo razloga za strah prijateljice moje. Još od trenutka kada smo prešle Armaghedonhu Krilati jahači Unakasovi nas motre i stalno nas prate, a Paskine Šumske patrole svuda su okolo nas. Da su nas namjeravali zaustaviti učinili bi to mnogo prije, a sada kada čujem šaputanje Actyalana – benunh gem bah, nut murh abeb shesh medhu … sasvim sam sigurna!' Kontesa Sandrha, prva kontesa Dyadonhe i zapovjednica Palminih leptirica, posebnih odreda Amazonki Dyadonkhy, koje čuvaju Sonsyreyu u amazonskom gradu Drymhu, a koja je i sama djelomično ovladala jezikom alanđana, (najvjerojatnije uz pomoć pukovnika Unakasa prema kojem sve teže skriva osjećaje), sada se nemalo začudi: 'Sonsyreyo, princezo moja, kojim si to jezikom progovorila? To nije alandski, ja ne razumijem ni riječ od ovoga što si nam kazala.' Sonsyrey je na veliko čudo svojih dyadonskyh kontesa sada prvi puta pokazala da razumije i jezik strašnog vjetra sjevernog, jezik vjetra Actyalana i Andraghonha.

Nitko, pa čak ni Vitezovi vjetra, ama baš nitko, osim Andraghonha i Actyalana, nije razumio ovaj 'vjetroviti jezik' kojim su njih dvoje komunicirali tijekom njihove tajnovite međusobne igre u prostranstvima ledenog Sylenca, a sada iznenada tim jezikom priča i Najljepša među Palminim leptiricama … Athumanunh će tu u svojim pričama o Legendama Alandije malo stati i naravno sve Vas koji ovo čitate nagraditi prijevodom. Dakle, što je to strašni ledeni sjeverni vjetar Actyalan šapnuo Sonsyreyi kojoj je potom srce zaigralo: 'On ti otvara dušu svoju, jer si Mu nedostajala dobroto moja …'

Ovdje Legenda priča najstariju ljudsku priču, a ta najstarija priča zove se ljubav. Ljubav dvoje mladih kojima je sudbina, u tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu ljudske prošlosti, ispreplela putove, a Andraghonh i Sonsyreya, vrlo mladi ljudi, ne razumiju što im se to događa, njihovi osjećaji jednostavno 'divljaju' i ni ne slute da samo moraju biti zajedno … Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu.

Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala. 'Princezo moja, što ćemo sada učiniti?

Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. Eto tako, toliko za danas, nastavim sutra …