KAKO JE DANKO GRLIĆ ZALUTAO

Zlatan Gavrilović Kovač

Pa Danko Grlić je bio veliki I priznati jugoslavenski I hrvatski filozof. Poznat je kod nas kao pripadnik praksis filozofije I po svojoj velikoj Estetici. Ali je također , istina manje , poznat I po svojoj disertaciji u Friedrichu Nietzscheu iz 1969 godine . Rođen je u bosanskoj Gračanici ali se kao osmogodišnje dijete seli u Zagreb. Bio je član SKOJa 1940 godine a za vrijeme velikoga rata radio je ilegalno za stvari I interese socijalizma. Nakon rata , zbog Rezolucije Informbiroa I staljinizma, robija na Golom Otoku a nešto kasnije otpočinje sveučilišnu karijeru. Međutim sam u novim tranzicijskim vremenima u Hrvatskoj saznao, kada je već njemačka roba postala konjunkturnom, da on uopće nije slavenskoga podrijetla nego da dolazi iz porodice takozvanih Podunavskih Švaba, da se prema obitelji originalno prezivaju Gerlich a da su migrirali iz šuma Schwarzwarda tijekom vladavine Marije Terezije, da su nastanili Podunavlje a prezime promijenili u 17 stoljeću preseljenjem iz Banata u Zagreb- što se već na prvi pogled vidi da nije vjerodostojni podatak. ( jer je Marija Terezija živjela tijekom 18 stoljeća) I ja onda pomislih: takvog SKOJevca majka još rodila nije…!

Taj je Grlić dakle doktorirao sa tezama o Nietzscheu suprotstavljajući se rigidnoj dijaletičkomaterijalističkoj interpretaciji koju je vjerno branio Georgij Lukacs jer je ovaj opeta držao , a sa njime I svi naši posljeratni filozofi , da se Nietzscheov barbarizam sastoji u njegovoj avangardi reakcije koja umnogome ide na ruku ideološkim potrebama dekadentnih krugova, koji je ateista kojemu ništa nije sveto kojemu je stalo samo do jedne stvari, a to je da hoće da uništi socijalizam. Još je tu koješta Lukacs dodao ali mi ne bi sada više o tome jer je cijela ta priča oko Lukacsa kod nas prilično dobro poznata. Sasvim suprotno ovim stajalištima kao I stajalištima većine naših marksista toga vremena Grlić je svagda isticao da je kod Nietzschea riječ o kritici malograđanskoga morala I da je to prvi I posljednji radikalan proboj s one strane tradicionalne metafizike. Još je jedan takav proboj napravila I poznata naša praksis filozofija. Glavne ideje kod Grlića su odbrana Nietzschea od zloupotreba I falsifikata I on ulaže veliki napor da ovu filozofiju oslobodi od kasnijih političkih I ideoloških zloupotreba prije svega od nacističkih I fašističkih interpretacija koje su napravile razne desničarske stranke I filozofofa sestra. Pa onda da rušenje Boga I tradicionalne religije , morala I metafizike znači zapravo da je upravo čovjek prepoznat kao stvaratelj vlastitoga svijeta što znači da je odgovoran za vlastite vrijednosti I slobodu, kako Nietzscheovo pitanje moralnosti morala otvara jedan fundamentalan smisao uništenja mrtvila egzistencije I dogmatske forme I da taj famozni filozofov Nadčovjek ne znači biološku ili političku elitu već je čovjek biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje I prevladava vlastite granice kroz kreativni čin. I konačno, jer bez toga ne može, Grlić pronalazi dodirne točke između filozofije života, dinamizma I samoprevladavanja I autentične Marxove ideje o revolucionarnoj I stvaralačkoj transformaciji čovjeka I društva

Postoji još ,dakako, interpretacija Nietzschea a najpoznatije su Heideggerova predavanja koja su jedna serija predavanja o Nietzscheu iz vremena 1936 do 1940 godine ( prevod na engleski David Farrell Krell, 1991), pa onda obimna Jaspersova knjiga o Nietzscheu iz 1935 godine ( prevod na engleski Charles Wallraff and Friedrick Schmitz, 1997) I knjiga Eugena Finka Nietzscheova filozofija koja je kod nas prevedena 1981 godine od strane Branka Despota a štampana u CKD Zagreb. S tim da bih ja odmah mogao reći da su naši filozofi preveli tu knjigu ali da nisu znali što su preveli . I manje poznati su radovi Roberta Johna Ackermanna o Nietzscheu ( 1990) ili Ronalda Haymana Nietzsche A Critical Life iz 1980 godine gdje je najznačajnija teza da je filozof bio “konstantna masturbacija”- da čovjek pukne od smijeha!

S druge pak strane Jaspers je dao jednu realnu sliku ovoga čovjeka napominjući na kraju svoje knjige pod naslovom Kako Nietzsche može biti razumnjen , da postoji nekoliko mogućih kritika: Jedna je logički kriticizam jer se pokazuje da su filozofovi stavovi između sebe kontradiktorni . On može biti razumnjen jedino ako se pokazuje konzistentnim a sve ono što je među sobom kontradiktorno treba odbaciti kao grešku . Logička analiza treba uspostaviti demarkacionu liniju kognitivnoga polja u kojem je moguće izraziti istinu pod uvjetom neproturječnosti I bez kontradikcija ,a onda slijediti osvjetljenje filozofskoga polja u kojem jedna ekspresija , s obzirom na istinu, mora nužno biti proturječna ili koja se kreće dijalektički u kontradikcijama . A ovaj nedostatak metodičkoga filozofiranja može objasniti zašto njegovo mišljenje jest ekstenzivno rašireno I eminentno sposobno da bude pogrešno tumačeno . Postoji I egzistencijalni kriticizam o kojem Jaspers kaže zapravo samo jedno ono glavno: “ Slijedeće mi ćemo uzeti u razmatranje njegov novi put filozofiranja I konačno mi ćemo uzeti u obzir mogućnost za asimilaciju I prihvaćanje onoga što je on imao za reći.” ( 429) Pa je onda na koncu Jaspers zaključio riječima da se zapravo Nietzscheu događa da njegovi nefilozofijski stavovi budu uglavnom temeljito nerazumijevani I to upravo od onih snaga koje je on tako žestoko napadao: da je gnjev ili ogorčenost preobraćena kao nemoć koja određuje svijet I čovjeka, da je nasilje koje zbunjuje mišljenje o volji za moć baza za opravdavanje bilo koje brutalnosti , neprijateljstvo prema duhu koje glorificira život kao puki vitalni proces , sklonost laganju koje uzima Nietzscheova koncepcija iluzije kao istinu koja opravdava svaku laž, ravnodušna beznačajna osoba koja osporava sve što bi se moglo afirmirati tako da je naša vlastita egzistencija prirodna.

A kod Eugena Finka je interesantno da je cijelo Četvrto poglavlje njegove knjige koje nosi naslov Razaranje zapadnjačke metafizike mišljeno ,pored filozofskih motiva I s obzirom na filozofsko značenje , I na fašističku praksu nacizma koju je na neki način anticipirala upravo Nietzsceova filozofija . I sada bih samo mogao reći: što sam više letio poput orla to sam padao sve niže I niže pod teretom onoga brutalnoga koje je kod nas u nedavnoj prošlosti završilo u kazamatima I smradu koncentracionih logora. Nema nikakove sumnje da je to jedna dimenzija filozofije a to je da svagda ima konkretan odnos prema realnoj stvarnosti bez obzira koliko ona bila teška I crna kako bi se ublažila bol čovjeka istinom I ljepotom ljudskosti . Tako da između Eugena Finka I suvremenoga židovskoga povijesničara Gideona Greifa nema nikakve bitne razlike,samo što je kod Finka cijela stvar mišljena filozofski. Jer I kod Nietzschea postoji “čekić” kao što kod Ustaša postoji “srbomlat”. I točno Fink kazuje da Nietzsche ozbiljuje filozofiju čekića u svojem proboju s onu starnu tradicionalne metafizike . Udarce čekića svoje kritike usmjerava on protiv tradirane filozofije, religije, morala- on hoće ove forme razvaliti I smlaviti da bi prokrčio novi put stvaralačkom nabačaju opstanka. Tako I “čekić kritike bjesni protiv čovjeka kakav on jest i kako on sebe razumije “ I Onda Fink citira Nietzschea : “ I onda moj čekić grozno bjesni protiv njena zatvora. S kamena pršte komadi, što ja marim za to ….” Dakako u ime jedne budućnosti o kojoj sanja filozof “carstva od tisuću godina”- tada se potrebuje uništenje I razaranje čovještva oblikovanoga iz zapadnjačke tradicije , potrebna je dakle nemilosrdna borba protiv takozvanoga platonizma I krščanstva. A to je bit kritike moderniteta koja je mišljena kao odbacivanje cijele prošlosti , borba protiv metafizike I krščanstva koja je istovremeno kritika modernih ideja, kritika objektivnosti, historijskoga smisla, znanstvenosti ali I kritika filozofije, religije I morala. Moral je na primjer danas u Europi ,kaže Nietzsche, moral životinje stada. Moral modernih robova ispunjen je instiktom osvetoljubivosti protiv višeg života, on sve hoće da izjednači , on žigoše iznimku kao ono protumoralno , on veliča ono što siromašnima , bolesnima I siromašnima duhom život čini podnošljivijim : veliko pobratimstvo ljudi, ljubav spram bližnjega, miroljubivost . Moć otuda može poprimiti karakter jačine nagona, neprekinutih ratničkih instikata, visoke vitalnosti , kao što nemoć može poprimiti izgled kržavljenja nagona, gubitka instikata, anemije . Moral modernih robova proizlaze iz nužde I bijede onih koje je život zapostavio, bolesnih, slabih, nevoljnih I opterećenih ….

I kod Nietzschea postoji “svirepost” kao što kod ustaškoga stražara postoji “besčutnost” I to on shvaća kao filozofsko zahvaćanje ljudskoga opstanka pa onda operarira nagonima, nagonskim maskiranjima itd. Tako on razvija uvid u bit I značenje svireposti . Ona mu se čini supripadnom biti čovjeka. Ona je temeljni nagon , naslada da se vidi patnja I da se čini patiti koja je naslada ingrediens blagdanske radosti jakih , izvornih naroda. A još I u kažnjavajućoj praksi uljuđenih naroda skrio se instinkt svireposti . “Svirepost je prikriveni temelj ljudske kulture” ( 162). Nietzsche tumači tako kao bestijalnost ideje ono što je samo drugačiji način zakočene bestijalnosti. “Čovjek je uvijek zvijer, ili prema van – ili prema unutra u samomučenju savjesti” ( 163)

I ja sada kada gledam Nietzscheovu filozofiju I kada gledam ustaške koljače u Jasenovcu I drugdje onda vidim da je I kod jednog I kod drugog riječ o radikalnom proboju s one strane tradicionalne metafizike I da se u smrti Boga izražava jedna stvarnost da se “čekićem” udara po svim istinama u koje se najviše vjerovalo , po svim kumirima predaje I zbog “poznatog šupljeg zvuka” ne užasava se I ne obeshrabljuje . I tu se dolazi do onoga što je Jaspers jako lijepo vidio , da postoji logički kriticizam jer se kod Nietzschea radi o jednom fundamentalnom zahvatu u samo logičko I racionalno. Naime apriorna građa stvari koju mislimo u kategorijama za Nietzchea je jedno falsificiranje , vrhovna odluka moći koju je donijela spoznaja da bi sebe kao spoznaju bića učinila mogućom : Kategorije znače to počovječenje svijeta , antropomorfno tumačenje koje nas stavlja na stajališta time da postavljaju nešto stalno, kategorije nemaju nikakvu objektivnu valjanost , one su fikcija. Falsifikat leži u kategorijama koje intelekt upotrebljava , sredstva kojima on spoznaje već su kriva, u osnovnim pojmovima leži laž , ne u onome što se pomoću tih osnovnih pojmova u pojedinom svagda spoznaje. Dakle spoznaja bivanja vodi kritičkom odbacivanju sve kategorijalne spoznaje što falsificira bivanje . Čovjek falsificira svijet jer on misli jer nabacuje kategorije I izmišlja gradnju stvari , osnovni obris stvarnosti , prije svakoga iskustva . Ukoliko čovjek hoće spoznavati primjereno kategorijama , on se time odcjepio od zbiljnosti I njoj otuđio . On je okružen fikcijama . Ako je to cijela istina onda ja pristajem na nju jer ne postoji nikakva alternativa jer je sve drugo totalni rasap pameti.

Taj se totalni rasap pameti danas drži po arhivama ili privatnim zbirkama ali je svagda dostupan zainteresiranima . Taj se totalni rasap pameti nigdje ne spominje u djelu Danka Grlića