PSIĆI I MAGARAC

Bio jedan kralj, koji je neobično volio male pse. Toliko ih je volio, da im je dopuštao da se gnijezde u njegovu krilu, da tamo i jedu i spavaju. Psići su se navikli na takvo maženje, pa se nigdje drugdje nisu tako dobro i lagodno osjećali, kao u kraljevu krilu. Tu su izvodili svoje vragolije, šapama se vješali o kraljeva ramena, lajali i poskakivali, što je kralja uvelike zabavljalo. On ih je tada hranio poizbor jelima, kakva se već mile psima.

Primijeti to magarac, pa pomisli:

"Gle, mogao bih i ja zaplesati i zapjevati pred kraljem, zagrliti ga prednjim nogama, i nekako se smjestiti u njegovu krilu. Kralj bi me zacijelo počastio hranom, i ja bih bio njegov miljenik, baš kao i ovi psići".

Uluči, dakle, zgodu magarac, pa izjuri iz staje, zaleti se u dvoranu od primanja, ravno pred kralja. Podiže prednje noge i nespretno ih ovije kralju oko vrata. Pritom je zarevao što je mogao jače. Kralj umalo što ne umre od straha.

Dvorjani, koji su se u tomu času zatekli u blizini, pomisliše da je magarac poludio; nisu proniknuli njegovo umiljavanje. Šćepaše ga za rep, i odvukoše iz dvorane, izbatinaše ga, i poslaše natrag u staju.

(Gesta Romanorum, prevela i prepričala V. K.)

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena