LAV, MEDVJED, I LISICA

 

"Što ti bi, majko", upitaše lisičići mater, "te nas pri dojenju odbaci? Nije to pravo"!

"Čuh nešto po šumi gdje na krupno trči, pa idem onamo da vidim što je".

Kad nedaleko opazi lava i medvjeda gdje za jednom košutom trče, te se u šušnju s jedne glavice zagleda što će da bude. Uhvati lav košutu, a pritrči medvjed i zaviče:

"Lakše, lave! Ako si i car, i moj je šićar; daj da ga dijelimo".

"Prođ' se, medo, besposlica", odgovorit će mu lav. "Moj je lov, a nema što ni za mene, kamoli za obojicu".

Medvjed, gladan, juriši, te košutu za zadnji trup. Poteže on, poteži lav, prepoloviše košutu po srijedi. Lav, kad vidje nepravdu, juriši na medvjeda, te se s njime krvnički pokolje; a lisica, kad vidje da se oni kolju, poleti onamo među njih, te ugrabi jednu polovicu košute, pa bježeći reče im:

"Ova polovica meni bez zavade i muke, a ta druga polovica onomu, koji od vas ostane živ".

Lav nadjača medvjeda, pa počne jesti onu polovicu; a upita ga medvjed umirući:

"Zašto se sa mnom na lijepo ne nagodi, a ne da mene usmrti, a ti da grdan bez nosa po svijetu ideš, od mojih šapajaca"?

"E moj medo! Inat junaku pamet odnosi, a po životu ga kosi; tako i ja. I ne bi košuta komu je namijenjena, no komu je suđena".

 

(Bosanska basna)

 

 

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena