5. DOŠAO SAM DA SE SJETIŠ TKO SI

       

        On je sjedio u hladu pod jasenom, na rubu sela.

        Ona je prošla zagledana u vrh ceste, idući put kuće. U košari je nosila kruh i mlijeko, koje je kupila za večeru. Prošla je zamišljena, uronjena u brigu ovu i onu. Onda je osjetila da je cesta ispod njezinih nogu počela koračati natrag. Tako sve dok nije stajala u ravnini s hladom jasena. Ugleda Stranca. Boca mlijeka sama se okrenu put Njega. Žena priđe Strancu kao da je znanac, izvadi bocu i pruži Mu je.

        “Tko si Ti”? pitala je, dok je On ispijao mlijeko. I doda:

        “Tko si da si, vidim da si žedan”.

        On ispije mlijeko do dna, a onda joj vrati bocu, gledajući ju u oči.  Zatravljena, žena uze bocu, opet punu mlijeka.

        “Nisam žedan mlijeka. Žedan sam tvojega dara”.

        “Jesi li Ti čarobnjak”? upita žena još uvijek držeći bocu s mlijekom.

        “Ponekad, kad Me takvim požele”.

        “A možda si svetac”?

        Nije bilo odgovora, bio je samo uprt pogled od kojega se zaljuljala misao u glavi i vidik u oku.

        “Ili si čak Bog”?!

        “Ja sam tvoje blaženstvo”, progovori tiho. “Tvoje blaženstvo, tebi nepoznato. Zato sam morao doći i stati preda te u ljudskomu liku. Da te podsjetim. Da se sjetiš“.

       

        Ona pobježe, zaboravi susret, zanevoli bijelu boju, i nikada više ne okusi mlijeko. Niti kada razmijeni riječ s ijednim strancem.

Poslije nekoliko bezbojnih života, osjetila se sigurnijom. U posljednjemu od njih, najbezbojnijemu, nađe se sama za stolom u kuhinji, oko nje sve umirujuće obično, a ona iznenada učini nešto posve neobično - pruži ruku za bijelom čašom. Da, poželjela je okusiti to mrsko mlijeko.

Dohvati čašu, i polako, oprezno dodirne usnama bjelinu. Potom uzme u sebe prvi gutljaj.

I odjednom se sjeti. Čega? Ničega – sjeti se da je ona On.

 

        Ništa drugo nego sve.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)