Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

238

PUTA

OD 14.01.2018.

BILA JEDNA LJUBOMORA OD ČOVJEKA

BILA JEDNA LJUBOMORA OD ČOVJEKA
Priviđenje je jedna vrst stvarnosti, i obratno. Ljubomora je jedna vrst smrti, i ne obratno.

26. BILA JEDNA LJUBOMORA OD ČOVJEKA

 

 

        Bila jedna ljubomora od čovjeka, jedan čovjek-ljubomor.

        Naprosto, bio jedan čovjek-mora.

        Sve što je posjedovao, brižno je čuvao od očiju drugih: novac, predmete, čak i vlastite misli. Plašio se da će mu drugi oteti jedno, drugo, ili treće. Stoga se rijetko družio sa susjedima, rijetko s bilo kim. Stoga nije želio posjedovati nikakve stvari - da mu ih netko ne bi preoteo. Kuća mu bila prazna i sirotinjska, staza do nje zarasla u korov.       

        “Ne, ne želim ništa imati,” muljao je po glavi. “Tako će me svi ostaviti na miru.”

        Bio je ljubomoran i na svoju samoću. U sve žešćoj najezdi ljubomore, stao je razgovarati sa svojom samoćom, kao da se radi o vlastitoj ženi.

        “Ti si jedino što posjedujem,” govorio joj je. “Jedino u što sam siguran.”

        I samoća se osjećala na svojemu mjestu - zbrinuta, jedina, i željena žena.

        Jednoga dana čovjeka spopadne mrgodno raspoloženje. Cio je dan bazdrkao po kući, gunđao i zapitkivao za ovo i ono, pa onda opet za ono i ovo.

        “Što ti je, čovječe?” sneveseli se naposljetku samoća. “Tumaraš cijeli dan po ovoj našoj jedinoj izbi, i već si, tumarajući, prevalio dalek put. Što te muči?”

        “Ti si jutros zirkala kroz prozor,” provali iz njega. “To me muči. Zbog čega ti je potrebno zirkati kroz prozor? Tko je prolazio cestom tako privlačiv i zanimljiv da zirkaš za njim?”

        Samotnikova se žena stade pravdati:

        “Nisam ni za kim zirkala, samo sam pogledala onako... bez namjere.”

        “Ne postoji ništa bez namjere,” reče čovjek-ljubomor nadmoćno se smješkajući. “Znaj da te promatram već odavno - otkako si ušla pod moj krov. Nisam ja nagao, ali nisam ni slijep. I ako postoji neko tvoje drugo lice, ma kako vješto bilo zakrinkano, znaj da ću ga raskrinkati.”

        Samoća je pošla na spavanje plačući.

        Drugoga se dana nije usudila ni korak put prozora. Uostalom, ljubomornik je prebojio okna crnom bojom, i još ih zastro tamnom ponjavom. U kući je zbog toga zavladao mrkli mrak.

        “Nema svjetla,” potužila se samoća.

        “Što će ti svjetlo?”

        “Pa tako... da bih vidjela.”

        “Ima li nešto posebno za gledanje?”

        Ona je zašutjela i oborila glavu. Poslije je pipajući potražila iglu i konce, i započela vesti u mraku. Pamtila je mjesta iglinih uboda i tako vezla vrlo neobičnu šaru.

        “Za koga to vezeš?” pitao je muž.

        “Onako... ni za koga.”

        “Nisam li ti neki dan lijepo rekao: nema ničega što se radi bez namjere? Zato te pitam: komu si namijenila taj vez? Nekomu od susjeda? Ili možda nekomu prolazniku?”

        “Ja nikoga i ne poznajem,” podsjeti ga samoća. “Inače ne bih bila to što jesam. Samo sam se htjela malo zabaviti iglom i koncem.”

        “Zabaviti se? Da, to je rječnik lakih žena: zabava!”

        I on joj oduzme iglu, konce, i vezivo.

        “Sjedni ovdje i razmišljaj,” naredi joj. “To je dovoljan posao.”

        “Dobro,” pokorno će jadnica.

        “Ja idem malo u šetnju. Ne buni se zato što te moram zaključati. Jer ja, priznat ćeš, imam razloga za nepovjerenje u tebe.”  

        Samoća je opet oborila glavu ne prozuknuvši više ni slovca. Ključ je zaškrgutao u bravi, okrenuvši se na stranu zatočeništva.

        No ljubomornik se ubrzo vratio. Najprije je opipao prozore, jer mu se činilo da su odškrinuti. Sagnuo se do praga da promotri ima li tragova nečijih stopa. Njušio je zrak da oćuti je li u međuvremenu netko naišao do kuće. Njušio je, gledao je, pipao je. Onda je otključao vrata, vrlo tiho.

        Unutra je bilo mračno i samotno - kuća prazna, jedva s pokojom stolicom i loncem.

        “Ženo,” povika ulazeći u tu samotinju, “Ženo, kazuj, o čemu si mislila?”

        “Ni o čemu,” oglasi se samoća jedva čujno.

        “To je nemoguće,” otpovrnu muž. “Budi iskrena, i kaži mi o čemu si mislila?”

        “Ni o čemu,” ponovi nesretnica. “Samo sam čekala da se vratiš.”

        Muž te večeri nije mogao usnuti od iznenadnoga i strašnog otkrića: misli njegove žene bile su mu nedostupne. Nije ih mogao ni zabraniti, ni zaključati, ni iščupati.

        “U svojim mislima i snovima ona do mile volje može biti bez mene,” zaključio je. “Može biti tko zna s kim. Raditi tko zna što. To je preljub. I kako sad tomu doskočiti?”

        U zoru je zaključio da nema druge nego ubiti nevjernicu.

        Kad je to obavio, iskopao je grob u njihovu zapuštenu vrtu, i ukopao u nj svoju samoću. Čim je to učinio, navrnuli su susjedi i ostali suseljani sućutna srca. Iskazivali su mu saučešće i donosili cvijeće na grob preminule.

        “Zar ste ju poznavali?” sumnjičavo je pitao udovac.

        Samoća ga je te večeri dočekala u kutu sobe, ali ne više kao robinja, već kao gospodarica. Oko nje su šuštale nebeske svile.

        “Kako ti je u grobu?” pitao je uznemireni čovjek-ljubomor.

        “Ah, jadovane,” reče ona vedro. “Nisi sebi dobro učinio gazeći me i zatvarajući, umjesto da me miluješ. Ja ću ti odsada dolaziti samo da bih te podsjetila što si izgubio. I znaj da sam žena svima, koji mi se raduju, i sebe u meni otkrivaju.”

        “Zar ti nisam pružio ono što je najbolje za tebe?” promuca muž. “Zar te nisam čuvao od svega i svakoga? Zar nisi sa mnom bila to što jesi?”

        “Najvažnije nisi umio: da me voliš. Da u meni uživaš.”

        Čovjek-ljubomor zgrabi lopatu, nakan raskopati suparnički grob. Onda se pribere, klone, i još jednom zamoli pokojnicu:

        “Kaži mi, kako ti je tamo?”

        “Divno. Sad se konačno mogu u miru posvetiti vezenju..”

 

        Sutradan dođoše redari i odvedoše čovjeka na sud. Jer ipak, po svjedočenju susjeda, radilo se o živoj osobi, usmrćenoj udarcem lopate. Konačni je dokaz bio iskop trupla.

        Ostatak života proveo je u zatvorskoj gužvi s mnogim kažnjenicima. Po cio dan galamilo se i nepristojno psovalo, zadjevicama nikad kraja, svađama nikad prestanka. Samoća mu je dolazila samo u snu, da bi mu pokazala nove šare svojega veziva.

 

 

       

        Priviđenje je jedna vrst stvarnosti, i obratno.

       Ljubomora je jedna vrst smrti, i ne obratno.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
  • Član iridairida

    ♥*

    11.11.2019. 15:20h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa:)))))))))

    09.11.2019. 17:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    30.10.2019. 15:31h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

GOSPOD I (NE)PROBUĐENA DUŠA DIVLJA MAČKA