Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

BOŽANSKI VALCER

BOŽANSKI VALCER
Onda se duša, pijana od sreće, odvažila pogledati u lice svojega Voljenog. Imala je što i vidjeti: lica onih koji su ju na zemlji zlostavljali, prolazila su tim divnim licem kao sjene oblaka livadom. U prvi se čas htjela istrgnuti iz plesačevih ruku, prestrašena.
Objavite i Vi sadržaj na Magicusu Upute za unos sadržaja Editiranje postojećih članaka

BOŽANSKI VALCER

 

        Jednoj je duši svojedobno bio obećan završni i nagradni valcer s njezinim omiljenim likom Boga. S posljednjim akordima valcera duša će se, po istomu obećanju, pretvoriti u svjetao uzgonski vrtlog, u kojemu se više neće razlučiti njezin od Božjega lika, što će reći, nerazaberiv će biti i njezin, i Božji lik.

        Duša u tijelima zgnječenih i poniženih pristajala je na sve rugobe i tegobe živovanja, samo zaradi zvuka toga valcera, čujnoga s onu stranu obzora i uha. Orala je duša u tijelu najamnika, u tijelu bivola vukla je plug, u tijelu crva bivala pregaženom.

        ?Jesam li već zaslužila svoj valcer?? pitala bi u međuprostoru između smrti i rođenja.

        ?Zar misliš da se to tako lako zaslužuje?? glasio je strogi odgovor.

        I duša bi se pogružila i silazila u nove rodnice životinja i ljudi.

        Jednom se rodila robinji na imanju okrutnoga gospodara. Robinji majci nije lako palo što je rodila još nekoga sudbinom njoj nalik. Pomišljala je da bi bilo najbolje kad bi djevojčica umrla. Pokušala ju je otrovati, ali joj je uspjela tek spržiti želudac. Pokušala ju je utopiti u bunaru, ali je dijete nekim čudom palo u spušten kabao. Od toga je pada ohromilo i zgurilo se.

        Mladu su bogalj-djevojku svi krivili za sve - za glad i nerodicu, za bolest i kućnu svađu. Svatko bi ju u prolazu ošinuo, kako bi time od sebe odvratio zloguki znak. Gospodar se nije udostojio ni da ju pogleda, kamoli da ju uzme za suložnicu.

        Pogurena i hroma žena živjela je dulje od svih svojih zlobitelja. I jer je živjela samotarski, mogla se sjetiti Božjega obećanja. Stoga je njezin glavni posao bila molitva da ju Bog što prije odvede u plesnu dvoranu neba. Sve drugo ? teška tlaka, poljodjelski rad, nošenje tereta, ribanje i struganje, bijahu joj usputna bavljenja.

        Kad je starica umirala, bacili su ju na gumno, da im ? kako rekoše - ne zagadi postelju. Umirala je tri dana, osluškujući zvuke valcera iza brda i iznad oblaka. Zvuci su svakoga trena bivali jasniji. Robinja je uživala, smiješila se. Tako se, nasmiješena, odjednom našla u zagrljaju valcera.

        Njezin je voljeni Božji lik prišao i naklonio joj se u znak molbe za ples. Ona se uspravila, ravna kao plamen, gipka kao povijuša. Pružila mu je obje ruke. Polako, blaženo, počeo je ples.

        Onda se duša, pijana od sreće, odvažila pogledati u lice svojega Voljenog. Imala je što i vidjeti: lica onih koji su ju na zemlji zlostavljali, prolazila su tim divnim licem kao sjene oblaka livadom. U prvi se čas htjela istrgnuti iz plesačevih ruku, prestrašena. Ali On ju je čvrsto držao, i šaptao joj:

        ?Ne boj se! Htio sam da znaš da sam Ja bio u svima onima, koji su ubrzali tvoj ples sa Mnom?.

        Tako je saznala ne samo da je njezin Bog posvudašnja prisutnost, nego da je valcer s Njim plesala oduvijek. S plesačem koji je najvještiji glumac, s glumcem koji na kraju skida sve glumačke krinke, sretan što može pokazati svoje pravo lice.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Zbilja nepotreban.

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)

 

 

 

DVA NAČINA