36. DIVLJA MAČKA

 

        Jedan je čovjek, kolibar u planini, našao napušteno mladunče divlje mačke. Odnio ga je kući i smjestio ga među mačiće domaće mačke. Divlji je mačić sisao mlijeko domaće mačke, rastao brže od domaćih, i unatoč svojemu višem rastu, krupnijim šapama, i većoj snazi i brzini, on je o sebi mislio kao o običnoj mački.

        Divlja je mačka već odrasla, ali se i dalje bojala psa. I dalje je lovila miševe, ako nije spavala i prela. Kraj ovaca je prolazila kao da ih ne vidi.

        Čovjek ju jednoga dana suoči s njezinim likom u zrcalu.

        “To si ti”, govorio joj je. “Nisi ti pitoma, ti si divlja mačka. Ti si jača od svih drugih. I opasna si. Vrijeme je da se vratiš svojima”.

        Tako joj je govorio, ali divlja ga mačka nije razumjela, ili se tako činilo. Onda ju je odveo u divljinu, i otišao kući, malo teška srca.

        Prošao je tjedan, dva, i divlja je mačka noću oplela kolibu svojim baršun-hodom, čekajući da ju domaćin pusti unutra. Naposljetku je zagrebala na vrata kolibe, mijaučući zahtjevno i mazno, kao domaće čeljade.

        “Nije ovo tvoj dom”, reče joj čovjek narednoga jutra. “Sjeti se – ti si jako, jako divlja, baš nimalo pitoma maca. Ja sam te donio u domaće leglo kad su ti je onomad mati stradala od lovaca. Ali sada je kraj gostoprimstvu i druženju – vrati se svojoj pravoj kući”.

        Divlja mu se mačka umiljavala oko nogu, vrlo mačkasto.

“Prepila se mlijeka domaće mačke”, mislio je čovjek, donekle zbunjen odbijanjem zvijeri da prihvati sebe.

I opet ju je odveo u divljinu, i otišao, dok mu je srce skakalo i pištalo u grudnoj košari.

 

Jedne je noći došla čovjeku u san i rekla tužno:

        “Što da radim? Vezala sam se za tebe, jer si mi pružio ljubav i zaštitu kad sam bila najbespomoćnija. Nemoj misliti da mi je domaće mlijeko ukinulo divlju ćud. Ja jesam divlji stvor, i divljina mi je dom, ali sam se vezala za ljubav. Stoga mi dopusti da te katkada posjetim. Ja te ne mogu zaboraviti – prepoznat ću te među stotinama dvonožaca, jer nijedan nije kao ti”.

        Čovjek u snu divlje zagrli svoju mačku i reče joj:

        “Da, dođi ponekad, jer i ja sam željan ljubavi. A tebe ću prepoznati među stotinama tebi sličnih – jer nijedna nije kao ti”.

 

 

        Ljubav mijenja gene – ono što ne mogu odgoj i prilike.

 

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)