DVIJE VREĆICE SJEMENJA

 

        Sila plodnosti, jarka i neodoljiva, siđe na pustu zemlju i dade čovjeku dvije vrećice. Obje gotovo prazne, s nešto malo sjemenja na dnu.

        “Pripazi”, rekla je, “u jednoj je sjeme korova, a u drugoj sjeme pšenice. Nastoj sijati pšenicu, potom zadobiti još sjemenja od prve žetve, i onda ponovno sijati. Poslije stotinu i osme žetve, osvojit ćeš kruh svjetlosti”.

        Čovjek je uzeo obje vrećice, zahvalio se sili plodnosti, i krenuo orati zemlju. Posijao je u brazde ono malo pšenice, moleći sjeme da isklija. Kad je isklijalo, budno je pazio na njegov rast, zalijevao ga, i opet moleći izdanke da proklasaju. Kad su proklasali, u pravo je vrijeme požnjeo klasje, obvršio žito, dijelom ga samljeo, dijelom spremio. I kad je dogodine kucnulo sjetveno doba, ponovio je sjetvu; ubrzo potom i žetvu, i vršidbu, i sve redom, uvijek isto. Vrećica s pšenicom prepunila se sjemenja; nabavio je veliku vreću, jednu, drugu, stotu, i sve je više bilo usta, koja su se oko kruha okupljala.

        Vrećica sa sjemenjem korova stajala je u kutu, vazda ista, gotovo prazna. Jednoga dana čovjek je pomislio:

        “Zašto ne bih posijao i nešto malo korova? Tek da vidim kakav je. Samo jednom – pa kad nikne, neću mu sačuvati sjeme”.

        Posijao je korov. On je niknuo, raznovit i raznolik. Čovjek ga je gledao radoznalo, čudeći se snazi njegova rasta. Korov se širio, brzao zemljom, nije mu trebala ni voda, ni motika, ni molitva. Čovjek mu se divio.

“Kad bi samo pšenica mogla tako”, mislio je.

I opet:

“Možda se sila plodnosti zabunila? Možda je trebala pšenici dati snagu korova”?

Ujesen on korovu ne pokupi sjeme, već ga prepusti vjetru i studeni, govoreći:

“Brajko, dosta je bilo jednom”.

No narednoga proljeća korov je niknuo sam, i prekrio zemlju sve do obzora. Stao je puzati prema njivi, zalaziti među pšenicu, oduzimati joj dah. Čovjek je imao muke da oplijevi njivu. Više nikada nije čekao budući kruh u spokoju.

“Zar od prstoveta zrnja ovolika nevolja”? gunđao je put sile plodnosti. “Niti ga okopavam, niti navodnjavam, čak ga gazim i psujem. A oko žita toliko znoja, toliko molbe – sad još i više nego prije”.

        “Gdje je lako, tamo nema kruha”, progovori mu sila plodnosti iz brazde.

“Zašto si mi dala dvije vrećice? Mogla si mi dati samo sjeme pšenice”, vajkao se čovjek.

“Dala sam ti dvije vrećice ne samo zato da bi upoznao korov i pšenicu, već da bi upoznao vlastito lakoumlje. I da znaš, odsada ćeš uvijek i svuda i u svemu imati na izboru dvije takve vrećice. Pripazi, dakle, koju otvaraš...”

        Tako je zlo raslo i divljalo samo od sebe, tek jednim nehatnim pokretom posijano; dok je dobro valjalo dvostruko hraniti i braniti.   

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Sila plodnosti = neobuzdano kretanje uma i tijela.

Sjeme pšenice = dobrota, nesebičnost.

Sjeme korova = bezobzir, sebičnost.

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)