Usamljenost ne mora biti ničija sudbina,

jedino ukoliko neki zli ljudi

nisu odredili za vas kazamate,

kojima se mlate pare

pa je onda usamljenost

nešto kao banke

u kojima je svaki depozit zlatna

šipka od maka,

kojom sam svoju majku zazivao

kao pjesmu crvenu i tugom oblivenu,

da je svaka kitica

kao zlaćana šipkica,

a svaka pjesma

kao konat što se istresa

u vreću punu zlata

pa Amor nije više Amor,

nego je zlato Amor

tako da na koncu

ostade samo sjeta,

da nakon te naše noći

ispiti je gutljaj žuči i more

tako da odluta svaka nada,

da ćeš jednom biti sasvim sama,

ali sa mnom.

 

dr Zlatan Gavrilović Kovač