ZIMA

　

　

Zima, zima, duso moja

nitko ne zna kolika je zima

da je iz oblaka gustih mala snjezinka

i ne znam pravo dali ova kisa

jeste mojih bogova ljutnja prosta

ili je to nebeske nase majke dazdinka

　

noc je , pada snijeg

a ja, opet, citav ovaj dan mislim tebe

i slatka se zelja javi obnoc

da te nisam ukrao

zaboravio zasvagda tvoj trud

i nikada i nikome se vise neces vrnut

　

uzgao sam pec!

hladno je!

i iz pepela bijela obnovi se zivot

kao fenix ptica

kojoj let nije bio uzalud

i cuh jasno: njet

ruski malcik, njet

nego vidi: zima i pomisli kako

sav život kao da je tebe vrijedan

i grijeh bi bila ova čaša crna vina

kao teška gvozdena ruzina

da na rane duboke

melem ljubavi iskrene

gubicom svojom isprah kao bijesan pas

koji na samrtni cas uzdise sa bolom:

hocu da budem ziv

hocu da budem sa tobom

　

 

I jos uvijek cujem tvoje disanje teško

kao tamno more u vrijeme velikih oluja

kada vjetar i grom duboki

treskom prekri cijeli grad

a lice svijetli kao dva angela mir

oblak boli konačno prestade da vri

i ja onda začuh smijeh tvoj tihi

pa postadoh tako luče što se ušulja u krevet kao

jedno malo bijesno bijedno kuče.

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac