Ah, to, to, luče moje,
premišljao sam ljubav,
ljubav gorskih mojih soldata
gdje u vijencu mirisna lovora mira
jastreb visoka gnjezda svoja svija.

Ah, ta tvoja ljubav, nebeska kraljice,
srca mojeg stražarice,
toljka, toljka nada se tuga
ne idi sada u potragu
za staroga druga.

I dok padaju zvijezde,
koje kao luči trepte
cijelog svijeta ljubav kao oštri vihor
smete sve moje beskonačne čete.

Ah, to, to, luče moje,
premišljao sam ljubav,
posljednji neki rat
u kojem slučaj kao i nada zavlada
i draže mi je bilo 'mrijeti,
nego odustati od nemirne noći
i onda zadrhta mis'o moja
kao slabasna svjetlost.

I na kraju toga puta
ugledah gore visoke i guste šume
gdje medvjedi grade svoje loge
i duša mi ustrepta do neba
i iz grudi moje domovine
čuh jasno glas daleki:
''Gorki, Gorki, Gorki!'',
a noć prekri sjenom Mjeseca
hladne i brijege bistre,
moram mucat'! i stadoh slušat'
i zvonki glas krikne ponovno:
''Gorki, Gorki, Gorki!".

dr. Zlatan Gavrilović Kovač