Napisat ću ti pismu,
o draga, o moru plavom
i tvom pogledu što sluti visine,
jer ti si kano galeb bili što baš ovoga časa
nježno kliznu na ogradu mosta i kričeć' klikće:
"Ljubim, ljubljah, a tija bi još više".

Ovo su stare kancone, o draga,
što namrije nam povist draga i časna
što danas tek kao neki teški san
prikuje nas za posteju drvenu i tvrdu
i tvrde okove i lance teške 
i svo breme stege proklete
na vrat naš, pesti naše
i čanke naše prikuje za svagda
kao da čovječji rod nismo,
nego tek zvijeri bijesne,
što pjene, divljaju i urliču,
a negdje duboko u sebi ćute:
"ja cili san od iluzija satkan,
kano čipka sarena i zlatna
što morske zvizde na jastuke meće".

Napist ću ti pismu,
o draga, o morima dalekim
i galebima ća pred jugo nemirno klikću,
dok gusti oblaci i tama nebom horizont
kao neprozirnim velom prekri,
zar bi gospodstvo,
poput laži i licemjerja
još i banalno tilo biti
i kao da sluti,
da san naš svagdanji
kao kruh naš svagdanji
san naš sanak mirno sniva.

Zlatan Gavrilović Kovač