evo sam i ja stigo

na kraju toga puta

da sam majcina skuta

zamijenio lezajem od pruca

pa je na tvrdom lezaju

moje tijelo ranjeno

i sve rane bolne

i sve otvorene kraste

sve su one

znak moje nemoci

da htjedoh samo zbilje gorki cvor

raspetljati nebili

ovi lanci zeljezni

postali kao vuna meki

i ovi zidovi od memle vlazni

da su sve moje knjige

od plijesni snazne

i da bolna rana

nikako da zacjeli do dana

kada ugledam svijetla

nebeskoga grada

tako staruska moja

i ja stigoh

na kraju toga puta

da me isprati na

pocinak vjecni

tvoja topla suza

i ja bih sada samo jednu rijec reko

da bijah nevin kao ruho meko

kojim se vladari

krase kao netko

tko je siso tvoje mlijeko

koje snagu i vjeru

u pest cvrstu stezu

zbogom staruska moja!

zlatan gavrilovic kovac