Helen

draga Helen,

nije dodir primarni moment u mojim mislima o tebi

štoviše, rekao bih da to uopće nije faktor presudan u jednom tako intendiranom činu kakav je bio naš

a svo to vrijeme

ja sakupljah sliku tebe cijele

crne i bijele

i pincetom i nožićem glatkim od razdrobljena zrcala svjetla

lijepih mozaik lica jedne snažne, vješte, lijepe mlade žene!

i tek što sliku neku dobih kada strah me neki svlada

i tjeskobu oćutjeh tešku

jer konačno shvatih da vrijeme učini od tebe biće suzdano i krotko

biće suzdano i krotko kano mladi tamni soko

što stjeran je u kavez kakva vješta lovca

te mu sve tepa i istom njega toliko snažno steže

i vježbom tjera kako plijen podijeliti treba

a ja bih samo načas htio opet

vidjeti te oči tvoje svijetle i oštre

baš kao oči tamnoga sokola snažna

i tu pticu lijepu

iz kaveza skučena i mala

vidjeti visoko, visoko u njenom slobodnom i prirodnom letu

tek nakratko osjetih jednom to prirodno stanje tvoje

ali neka čudna stranost svlada nas oboje

i ja se postidjeh drskosti svoje

što samo drskošću mogu dobiti dokaze naravi divne

što se danas eto u okove teškom sudbom našom

iz dana u dan premeće

mozaik od razdrobljena zrcala nekako složih i već sam pri kraju posla tog

i ja sada samo jednu želju imam

da svagda pamtim lice to što svlada svo biće moje

i ja kažem i ja hoću i kanim svagda biti prijatelj tvoj

　

zlatan gavrilović kovač