Šapati duša u mrkloj noći

Izgubljene čežnje na vrhovima prstiju

Vječnost odnosi u beskrajne prostore sna

Tamo skupljaju se zvijezde u jata

Kroz žutu mjesečinu polegle nade

Čovječanstvo odavno drijema

Svjetovi ljudski i božanski

Isprepliću se na vjetru prolaznosti

Mekani  dodiri kao svila

Sjene dotiču jedna drugu

I prije no što zora rasprostre rumenu mrežu

Ili u sutone snene nad  gluhim dolinama

Zaječe izgubljene u vremenu nečije riječi

To vječnost svoj trag  u dušama ostavlja

Šapati duša kao tihi svjedoci

Kroz eone rasprostrtog vremena

Dopiru do raznježenih srca sanjara

Da pjesmu  u groznici čula stvara

Predajući se inspiraciji i vlastitoj samoći

Kao da latice bezvremenog cvijeta

Jednu po jednu otvara

A iz srca cvijeta gledaju u njega

Nečije nepoznate davne oči

Šapati duša dok zastaje vrijeme

Vječnost to prošlost u njedrima svojim donosi

Na dar sanjarima kao dragocjeno sjeme

Iz kojeg poteći će  nepoznata vrela

I napiti se rose žedne usne čežnjivih šetača

Što zalutale misli progone kroz noći