Slijepi kolosijek

vlakovi što kasne

ruke odustale od pozdrava

samo se pruge ocrtavaju jasne

kao sudbinom isprepleteni životi

mnoštvo stanica

sirene na polasku glasne

zvižduk vlaka što kraj tebe proleti

požutjela karta iz džepa viri

obljepljeni koferi

mirs užeglog ulja na tračnicama ljeti

i posljednja stanica

u suton stižeš do zaspalog grada

hladne sobe bezličnog hotela

kiša već danima pada

konačno si stigao

umorne duše i umornijeg tijela

prozorima spuštaš roletne

o novom putovanju sanjaš

i prije sljedeće zore

na novom se kolodvoru nađeš

pospano ispijajuć vruću kavu

postao si putnik bez cilja

kući te nitko ne očekuje

huči vlak.. još samo jedna milja

u tebi buka perona odjekuje

promiču kraj prozora slike

krajolici u  magli

svjetla tuđih domova

ti putnik si bez adrese

u srcu tvom , mnogo je lomova

griješ se na vatri tuđih sreća

sudbine u povjerenju sa tobom

neznanci dijele

još mogu samo zamasi ruke

i nečije suzne oči

na trenutak barem

da te razvesele

ostavio si za sobom

sjećanja u posljednjem vagonu

posljednji zagrljaj

i toplinu u svojoj ruci

ili su to samo bili

vlaka što bez tebe odlazi

posljednji štropotavi zvuci...