Odavno su pjesnici sve rekli

duše prelomili titraje

I pretočili ih u riječi

Odavno su slikari nacrtali slutnje

Oslikali prelijepe pejzaže

 I mislioci izrazili svoje misli

Ucrtali puteve kojima vječnost traže

 Odavno su pisci opisali

Sve životne staze

I maštom oslikali svu ljepotu neba

 Ali pokoja riječ je ostala

I na mene iz prikrajka vreba

Izreći ju moram .. ona mi se smješka

Radost kad me svlada ili tuga neka teška

 Iako ugaženim stopama koračam

Između cvijeća i visokog vrijeska

U odaje  tajanstvene svraćam

Otresajući cipele pune pijeska

Zrnca prolaznosti između prstiju mi bježe

Zahvaćam samo slutnje

Zapletena u anđeoske zlatne vriježe

Nižući od snova svoju nisku

Znam da sam na terenu sklisku

Rukovet sanja  mogu vam dati

I ljubavi jedan mali tračak

dugu između zemlje i neba

Zarobljeno sunce u očima

 pokazati u magli put

opisati titraje leptirovih krila

u samoći sa vama sjesti

reći vam da postoji dobra vila