Gle mjesec je zastao u krošnji hrasta

I tu zaspao . žut i okrugao

Gle jedna je zvijezda na put dugi krenula

U širinu svojega neba

Gle noć je izgubila svoju crnu haljinu

Pa sad naga po mjesečini korača

Na proplanku san je u čuđenju zastao

Dok snivala su djeca o toplom domu

Među razrušenim zidovima čovječnosti

Rastvorena okna na vjetru su udarala

A krhotine stakla ležale posvuda uokolo

Gle rumena je zora tiho  sišla

Nad rijeku što je u daljine proticala

Jedna je nevidljiva vila

Izvoru života u tišini prišla

I cijelu je okolinu dodirom začarala

Magla je sive krajolike stvarala

Tamo...na dalekom sjeveru

U samoći je nada umirala

Ljudi izgubili su vjeru

Klanjajući se zlatnom teletu

Novcu..što im je kroz prste klizio poput pijeska

U pustinji njihovih praznih duša

Eho ljubavi ječio je nad dolinama

Ali uši i oči bile su zastrte

Dok su mačevi bili visoko podignuti

Gle anđeo je  lutao izgubljen

Otirući posljednju suzu

Na licu gladnog djeteta Afrike

Gle...vrtjela se i dalje plava planeta

Iako je odšetala na sam rub svemira

Prepuna duša..prepuna nemira...