Još jedna stvar je potrebna da bismo bili živi: da postojimo sada. Šta to znači? To prije svega znači shvatiti nešto što vrlo malo ljudi shvaća - da su i prošlost i budućnost potpuno nestvarni, i da je život u prošlosti ili budućnosti ravan smrti, da nema nikakve veze sa stvarnim, živim životom. Dobro mi je poznato da prošlost sadrži čudesne stvari, da od prošlosti možemo mnogo toga  naučiti, da prošlost utječe na nas i određuje nas, itd. Savršeno! Ali ona nije stvarna!

Moramo planirati budućnost. U suštini, da ne planirate budućnost, najverojatnije da me sada ne biste slušali. Međutim, ni budućnost nije stvarna, ona je samo misao u našoj glavi. U onoj mjeri u kojoj živite u budućnosti ili u prošlosti, ne postojite sada, ne postojite ovde.

Članovi jedne porodice rešili su da odu na tri dana u Švajcarsku. Mesecima su planirali ovaj izlet i, kad je konačno došao taj dan, izgubili su veći deo vremena organizujući putovanje. Kada su stigli u Švicarsku, umjesto da uživaju u čudesnim predjelima, umesto da udišu životvorni planinski,bacili su se na škljocanje fotoaparatima, kako bi imali slike koje će pokazati prijateljima. Fotografije mjesta na kojima u suštini nisu ni bili. Tjelesno su bili, ali u svom duhu nisu bili prisutni, bili su na drugom mjestu. Nestvarni izleti, nestvarni životi!

Mi živimo u kulturi budućnosti. U kulturi sutrašnjice. Sutra ću biti sretan; sutra ću živjeti. Živjet ću kad upišem studije; živjet ću kad odslužim vojsku; živjet ću kad se oženim. Kad se jednom oženimo i dobijemo djecu, onda govorimo: živjet ću kad odrastu. Kada oni odrastu, mi više i ne znamo što znači živjeti! Umrećemo a da nismo ni živjeli.