Filozofija Upanišada

Dušan Pajin

(U nešto široj verziji ovaj rad je juna 1978. odbranjen kao doktorska teza na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Svojim primjedbama pomogli su mi mentor prof. Abdulah Šarčević i kolege indolozi, Čedomil Veljačićmi Mislav Ježić)

Istok i Indija često su smatrani nekom vrstom duhovnog antipoda Zapadu i Grčkoj. Otuda je na toj strani tražena inspiracija za sve ono što, kako je izgledalo, nema dovoljno uporišta u europskoj tradiciji, posebno novovjekovnoj.

Sami Indijci prihvatili su tu ulogu jer im se činilo da je to najbolji način afirmacije njihove kulture u europskim prostorima. S takvom pretpostavkom vršeno je i sa jedne i sa druge strane tumečenje kulturne tradicije.

Takav pristup znatno je utjecao i na filozofska istraživanja, posebno upanišada. Ne možemo reći da je takvo tumačenje izgubilo na snazi ali mnogi već počinju uviđati da je ono jednostrano, kao i klasicističko viđenje grčke filozofije.

Uspostavljanje kritičnosti spram eurocentričkih obrazaca i shema omogućilo nam je da promatramo indijsku misao izvan uobičajenih dihotomija.

Polazeći od toga i od metodoloških istraživanja koja je Č. Veljačić sproveo u svojoj tezi (Komparativno proučavanje grčke i indijske filozifije), a koristeći postupke razvijane u teoriji značenja i hermeneutici, pokušat ćemo izložiti filozofske ideje upanišada, da ukažemo na njihov smisao i razmotrimo rezultate do kojih su došli prethodni istraživaći.

Zaključke zasnivamo na sanskrtskom tekstu redakcije upanišada, koja je poslužila Radakrišnanu za njegov prijevod. Uz to osim njegovog konzultirat ćemo i dva druga engleska prijevoda Maxa Müllera, Humeov, kao i Deussenov njemački prijevod.

Po prirodi stvari istraživač je sklon da razvije pretjerane simpatije za svoj predmet, koje čitaocu mogu i smetati.

Primjećeno je da odnosom prema vlastitoj povijesti, filozofija ponekad podsjeća na kult predaka. Imajući to u vidu, pokušat ćemo uspostaviti mjeru između analitičke nepristranosti i zanimanja za predmet, ne podliježući nekritičkom oduševljenju za mudrost «starih».

Povijesno-filozofsko istraživanje indijske misli mora se kritički suočiti, kako s interpretacijom lokalnog kulturnog kruga i povijesnim interpretacijama koje se nadovezuju na dani tekst, tako i s pristupima proizašlim iz europskog kulturnog kruga, zadržavajući istovremeno punu svijest o vlastitim pretpostavkama.

Kako lucidno primjećuje Ćakravarti, kritičko proučavanje upanišada mora se probiti između Scile indijskog teologa i interpretatora i Haridbe europskog orijentaliste.

 

nastavlja se...