Vāyu

Vāyu  वायु 

Vāyu je u vedskim himnama bog vjetra, koji vlada zrakom. On je personaliziran za razliku od njemu srodnog Vāte koji je božanstvo nižeg reda i predstavlja samu silinu vjetra i oluje.

U tekstu koji pripada prelazu između brahmana i upanišada (Jaiminiya-upanišad-brāhmana) nalazimo tendenciju podređivanja ostalih božanstava Vāyuu, na osnovu zapažanja da sve ostalo nestaje u zraku, svemu je Vāyu utok i konačište, a isti je odnos između daha (prāna) u čovjeku i ostalih psiho­fizioloških funkcija.

U Ćhand.-up. zabilježeno je učenje Raikve s istom idejom, ali sada se vāyu javlja depersonalizirano, kao oznaka elementa (zraka) na koji se sve svodi (vatra kad se ugasi, Sunce i Mjesec kad zađu).

Na isti način, dodaje on, sve čovjekove čulne i psihičke funkcije svode se u snu na dah  (prāna).

Ipak, ni ovdje vāyu ne gubi teološku funkciju pa Raikva dodaje: „Ova dva jesu utoci (samvarga) vāyu bogovima, prana dahovima."

U Brhad.-up. vāyu je označen kao nit koja drži zajedno ovaj i onaj svijet i sva bića.

Ovaj vanjski okvir zbilje upotpunjen je unutarnjim vladajućim načelom (ātmāntaryāmin), apsolutnim subjektom, koji rukovodi slušanjem, viđenjem i mišljenjem, ali sam ne može biti objekt ovih funkcija.

Daljim apstrahiranjem dolazi se do toga da ni vāyu ne zadovoljava kao dovoljno obuhvatan princip, pa u čuvenom dijalogu Yajnavalkya izriče nepropadljivo (akšara) kao ono što nadilazi vrijeme i prostor subjekte i objekte.

nastavlja se...