JEDNO I MNOŠTVO

„Himna stvaranja" (Sveda) se po svojoj „filozofičnosti" izdvaja u odnosu na ostale himne.

Ovo se ogleda u visokom nivou apstrakcije s kojom se postavlja pitanje i upitnosti koja je zadržana do kraja.

Tu nalazimo postavljanje kozmološkog pitanja (što bijaše prvo, otkud uopće nešto i kako je od jednog pro­isteklo mnoštvo?) s dvije pretpostavke: da mnoštvo koje čovjek nalazi pred sobom mora imati identitet i osnovu u jednom početku i da to jedno (ontološki) stoji u osnovi svih bića, jer je (kozmološki) prvo, tj. prethodi mnoštvu.

Ovu metaforu (slijepaca vođenih slijepcem) nalazimo na više mjesta  u upanišadama. 

  „Ne bijaše ni nebića, ni bića tada."

  „Što  bijaše taj neizmjerni bezdan voda?" 

„Kako je nastalo, otkud potiče ovo stvaranje?"

Ono po čemu se „Himna stvaranja" izdvaja od osta­lih himni Rg-vede jeste da odriče znanje bogovima.

Tajna stvaranja je nedokučiva; ni bogovi je ne mogu saopćiti - jer ni oni joj ne bijahu svjedoci. Oni se rodiše pošto je svijet već nastao, umnožavanjem jednog u mnoštvo.

Pa ipak, s izvjesnim uopćavanjem, mogli bismo reći da do upanišadskog razdoblja domini­ra mitska obrada ove teme.

Tako se, u principu, srećemo sa tri opisa nastanka svijeta u cjelini, ili pojedinih grupa bića.

Jedan način je komadanjem, ili raspadom prabića (velikog "pračovjeka" ili boga — Puruša, Prajapati), zatim njegovim naporom (tapas), javljanjem žudnje (kama) ili želje za umnožavanjem, isijavanjem njegove energije (šakti), ili kozmičkog privida (maya).

nastavlja se...