Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.

Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.

Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.

Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.

 

Zanesena ljepotom neba, čudesnom zvjezdanom kišom sjetih se Beatriče i ovog drevnoga soneta. Noć je trajala trenutcima ljubavi, a zvijezde padalice su blještale ostvarenjem želja. Na tisuće ljepotica noći u svom čudesnom plesu, svaka za jednu želju, sve za jedan san, san sanjan zadnjih nekoliko dana na portalu Magicus.

 

Neka se djeca ponovo smiju, neka njihov smijeh odzvanja svemirom neka zvijezdane šapate pretvara u sjedinjenje duša u virtualnom svijetu ljubavi vjerovanja i znanja.

 

Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
pršat su počeli po listju zelenu
zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdražiˇ od neba uresu,
ukaž' se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žudena Danice, objav' se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
sve te oči gledaju i srca sva hlipe
da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe,
da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
i žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

Sretna u ovom jutrenju šapnuh nebu ovaj predivan stih našeg velikana, dragog mi Dubrovčanina.

 

I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i ljepotom Anđela čuvara, sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u dvorac snova.

 

Opijeni ljepotom prošle noći s jutrenjem u srcu zakoračimo kroz vrata sunca i uđimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi.

Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život.

Pobjedivši gravitaciju utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja. Slobodni i sreti gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom ne proživljenom jučer.

Slobodni u trenutku buđenja uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u svijet vječnog svjetla.

Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas je uvela u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali.

 

Okupani kišom Perzeida, ulazimo u osamnaesto pjevanje Danteovog raja. Veliki nebeski orao nam pokazuje put ka beskraju sna. Osjetismo u sebi tu veliku zvjezdanu pticu u kojoj se zrcali život, to čudesno biće u kojem  žive sva bića svijeta.

Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI.

Osluškujemo tonove sna i osjećamo tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje nas nježno dodiruju. Lebdimo kroz krugove satkane od vjesnika neba, malenih anđela zlaćane kose i prozirnih krila.

U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavo srce koje se nježno omotalo oko nas.

Osluškujući suptilnu simfoniju neba u sebi mi letimo u beskraj Danteovog sna. Kružimo nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi kojima su nas žigosali.

 

 

Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija ljudskog postojanja.

Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, oprani suzama svetoga Lovre, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi.

Osluškujemo ljepotu trenutka, šaputanje zvjzdane duše univerzuma i osjećamo da smo ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom.

 

Jutos, okupani ljepotom sna koji već danima sanjamo, mi sudionici ovog čudesnog vremena, sjedinjeni u želji da vratimo osmjehe na dječja lica osjećamo u sebi Danteov, nikada dovoljno objašnjeni, Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko.

 

Srcem vidjeh vječne pupoljke sna, cvijeće ljubavi i oživjelu   Prvu ljubav , ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i ponekad brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu i ljepota postojanja.