Dok sam ranije pisala ovdje... a i sada, bila sam u različitim fazama života. Zanimljivo je kako prijašnji tekstovi odaju dojam neke.. nezrele klinke (kad se osvrnem na ranije tekstove). 

Mada, jedna me misao oduvijek muči..hoću li se ikada uklopiti? Ne bi se reklo baš da sam odmakla kao odrasla osoba od 13-godišnje mene koja je krenula pisati na ovom portalu (prije 20 godina!) glede ovog pitanja. 

Možda imam neku dijagnozu koja se objašnjava kao "autizam" + "adhd", pa je sve što zapravo jesam i tko jesam..miks svih tih stanja koji se nazivaju ovako ili onako.. a i zapravo, zaboli me kako se to točno zove. Teško se uklapam. Teško se povezujem s nekim i otvaram u potpunosti. Nekad sam odsutna u razgovoru - jednostavno odem ako je enegetski zahtjevan - sorry.  

Razumijete li vi sebe koji ste prekoračili 30. godinu? Jeste li autentični ono..kao - znate tko ste i sretni ste i cjeloviti? Kako ste to postigli? 

Ja danas ne mogu tvrditi da razumijem sebe u cijelosti, ali razumijem par stvari (nisam došla s uputama): nikoga ne možeš mijenjati - prihvati ili ostavi; ako se ne osjećaš dobro - zapitaj se s kim si okružen; ako nešto želiš reći, reci bez straha; ako nešto želiš - pokaži. Ono, nemoj biti na pola. Ni ja ne želim više biti na pola. Život je prekratak da bi bio na pola...pola zadovoljstva sobom, pola zadovoljstva odnosom, pola sa svim rutinskim/dnevnim obvezama, pola sa svojim osobnim ciljevima. A većinu svog života...sam provela na pola. 

Umorna sam i ne mogu više. Emocionalno, psihički, fizički. Više nisam Sizif. Sada puštam kuglu da se otkrlja. I treba je pustiti. Predugo sam je gurala pokušavajući sve "držati" da bude dobro...da izgleda dobro, da svi budu sretni. Idila ne postoji. Ružičasta boja je psihijatrija, a ne realnost. Ne volim čak idilu ni na onim poslijepodnevnim nedjeljnim filmovima u kojima je sve tako lako, pa drama jer netko nešto ne može ili se događa jer netko nešto ne želi i onda kraj - idiličan, preobrat se dogodio, sada su svi sretni i zadovoljni krajnjim ishodom - scenarij koji ne postoji. 

Crnjak? Nope. Realnost. Duša jednostavno traga za mirom i za odmorom. Ništa se ne događa slučajno, ali je vrijeme da se...stane na kočnicu, povuče ručna, iako možda, gledajući izvana, nema potrebe za tim. A u meni...nekako ima. Povlačim je, stajem. Ne kotrljam, ne guram. Puštam. Učim reći odrasle riječi: "ne", "ne želim". Ne brine me čak ni tuđe mišljenje o tome što povlačim ručnu na pola prazne ceste kako bih se zaustavila, predahnula, odspavala, napunila energijom. 

Što sam naučila? U redu je živjeti po svome. U redu je ako mi život nije posložen u ovim godinama (možda sam takav put odabrala kad sam došla na ovu zemlju).  U redu je pustiti i otpustiti. Zaista ne moram sve spasiti (kao što pokušavam u stvarnosti, pa u snovima primam poruke koje bi svakom racionalnom ljudskom biću bile razumljive davnih dana..). Svi smo različiti i u redu je ako se ne uklapam u svako društvo. Ne moram uvijek biti ljubazna, draga i pristupačna - it's ok. 

Zapravo... jedino što mi postaje važno  - duševni mir, emocionalna sigurnost, financijska stabilnost, samoostvaranje. To je sve na što se sada fokusiram. I doslovno mičem sve što mi smeta (bilo to slika na zaslonu monitora ili ljudi s kojima sam na pola). Nije to hladno, to je samo zaštita dobrobiti sebe i mog bića (barem je to moja trenutna slika tih poriva)... a tko zna, možda za 5 godina budem čitala ovo i pitala se... koliko toga nisam znala..