Dijete vatre

Bio je dijete kao i druga djeca, samo što ga nitko nije čekao.

Nije imao ono mjesto na koje se vraćaš bez razmišljanja. Nije bilo ruke na ramenu, glasa iz kuhinje, nekoga tko bi primijetio da ga nema. Gdje god bi došao, kao da je zauzeo tuđe mjesto.

Jedne je noći ostao vani. Bilo je hladno, zemlja tvrda, a uz njega mala vatra koju je nekako uspio održati do jutra. Nije mu nudila ništa veliko. Samo toplinu u prstima, malo svjetla oko cipela i dovoljno sigurnosti da sklopi oči.

Nitko ga te noći nije čuvao.

Osim nje.

Možda je zato kasnije uvijek nešto palio. Hrpu granja iza kuće, suho lišće, stari papir. Nije ga toliko zanimao plamen koliko trenutak kad hladno mjesto odjednom postane podnošljivo. Kad se oko njega napravi mali krug u kojem može ostati.

Vatra je bila jedina stvar koja ga nikada nije pitala zašto je takav.

Onda se počelo mijenjati vrijeme.

Isprva polako, toliko da smo mogli govoriti kako umišljamo. Zima bez prave zime. Snijeg koji dođe preko noći i do ručka ga više nema. Proljeće koje jedva stigne otvoriti prozore, a već iz ormara vadimo kratke rukave. Jesen koja miriše na prašinu umjesto na mokro lišće.

Poslije više nije trebalo ništa objašnjavati.

Zemlja je pucala po vrtovima. Trava bi izgorjela prije nego što bi ljeto pošteno počelo. U podne nije bilo ljudi na ulici, samo spuštene rolete i zujanje klima uređaja. Psi bi tražili pločice u kupaonici, ptice vodu po olucima, a čovjek hladovinu tamo gdje je još jučer posjekao stablo jer mu je smetalo automobilu.

Šume su gorjele.

Svake godine negdje druga.

I svaki put bismo gledali iste snimke. Vatrogasce crne od čađe. Ljude ispred kuća s crijevima koja više ništa ne mogu. Životinje koje bježe preko ceste. Nebo koje usred dana dobije boju starog lima.

Govorili smo da je nenormalno.

A poslije sjeli u automobil zbog nekoliko stotina metara.

Gradili još jednu trgovinu na zemlji na kojoj je prije raslo nešto što je davalo hlad.

Kupovali novo jer je staro dobilo ogrebotinu.

Palili klimu da možemo podnijeti kuću, a iza zida izbacivali toplinu natrag van.

Tražili smo udobnost od svijeta kojem smo iz godine u godinu oduzimali mogućnost da nam je pruži.

Možda ni nije problem u tome što čovjek nije znao.

Znao je.

Samo je računao da račun neće doći njemu.

On je sve to gledao drukčije.

Vrućina koja je drugima postajala nepodnošljiva njemu je imala nešto poznato. Miris suhe trave. Dim u daljini. Zrak koji peče u nosnicama. Narančasto nebo iza stabala.

Sve ono od čega su drugi bježali njemu je vraćalo onu davnu noć.

Vatru kraj nogu.

Zemlju pod leđima.

Toplinu koja ništa nije tražila zauzvrat.

Godinama je pokušavao pronaći svoje mjesto među ljudima. Prilagođavao se sobama koje su mu bile tijesne, razgovorima u kojima nije znao kamo s rukama, pravilima koja su drugima dolazila sama od sebe.

A onda se promijenio svijet.

Nestale su granice među godišnjim dobima. Ljeto je počelo uzimati mjesece koji mu nikada nisu pripadali. Vatra se iz malih krugova preselila na brda, u šume, među kuće.

I jednog je dana shvatio nešto zbog čega se gotovo nasmijao.

Više se nije morao prilagođavati.

Svijet je napokon počeo nalikovati njemu.

Drugima je bilo prevruće.

Njemu poznato.

Drugi su gledali dim i govorili da više ništa nije kao prije.

On je gledao isti dim i prvi put nije imao osjećaj da je zalutao.

Bio je to ružan osjećaj doma, ali drugi nije poznavao.

Možda je upravo to bilo najgore.

Ne to što šume gore. Ne čak ni to što smo izgubili godišnja doba koja smo uzimali zdravo za gotovo.

Nego koliko se brzo čovjek može naviknuti na ono što bi ga trebalo prestrašiti.

Jednog kolovoškog popodneva sjedio je ispred kuće. Zrak se nije pomicao. Negdje daleko čule su se sirene, a iznad brda stajao je stup dima.

Na stolu kraj njega bila je čaša vode koja se već ugrijala.

Gledao je prema požaru dugo, mirno.

Kao dijete gledao je malu vatru i zahvaljivao joj što ga je ugrijala.

Sada je pred njim gorio mnogo veći svijet.

I prvi put u životu nije se osjećao kao gost.

To ga je uplašilo manje nego što je trebalo.

A sve oko njega je gorjelo……..

Matija Gerić