Sipihara, nekada davno bila je Zipka Civilizacije Humanida (athu. 'kolijevka čovječanstva'), a najvjerojatnije su je izvorno stvorili i uspostavili Drevni. Sipihara je tada imala jedinstven i vrlo sofisticiran pogled na Anabide koji su štovani kao Devetka Pustozema. U Athumanunhovom Svjetoredu (athu. kozmogonija), zapravo u Kozmogoniji Pustozema - Benu je ništavilo, beskraj, tama ... temeljno stanje Benua je mirovanje - Ranopam (athu. Vječnost Beskraja Pamtivijeka).

Noć je sve tamnija, prema Athumanunhu sve nježnija, pa se na trenutak ta drevna Noć Athumanunhu, tom starom heroju bez imena što traži tajne što tako dobro su skrivene, istodobno čini nježna poput leptira, ali i uzbudljiva poput oluje ... Čini se, kako će jednoga Dana vode Benua ponovno prekriti Svijet Poznati i Svealan vratiti u početno prvobitno stanje mirovanja - Ranopam koji je vladao prije nastanka Svijeta, u stanje tajanstvene privlačnosti ...

… odavno je sunce već nestalo iza horizonta, a Noć je došla iznenada i naglo. Athumanunh žurno pali vatru na obali dok Noć nije postala previše gusta, a rijeka počinje širiti svoj opojni miris. Osjeća Athumanunh miris tamarisa u cvatu, a prekrasni crveni cvjetovi hibiskusa šire svoj intenzivan miris. Noćas na nebu nema mjeseca, samo krupne zvijezde. Athumanunh zagledan u te zvijezde ima osjećaj da će svakog trenutka pasti na njega koliko mu se čine blizu, a onda duboko udahne miris Noći i sluša Tišinu.

Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji ... To Hekanika (athu. 'Athumanunhova Božica Noći') putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi, polako tonu u blaženi San, a s njima i Athumanunh ...

Hekaniku Athumanunh opisuje i prikazuje kao tajanstvenu i očaravajuću. Njena mračna ljepota i duboka povezanost s tajnama što tako dobro su skrivene čine je privlačnom, iako zastrašujućom figurom. Hekanikina moć kontrolira znanje i tajnu te pojačava njenu tajanstvenu privlačnost.

Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja Anabida kroz Predonariju te sam njihov izgled jednostavno je impresionirala Davne Drevne, gotovo na sličan način impresiju doživljava i Athumanunh. Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove Anabida, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što Athumanunh ne može ni zamisliti.

Lica tih Kipokama potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali to je neagresivna snaga. Svi ti božanski Kipokami prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu. Gotovo u pravilu Athumanunhu, dok ih promatra, učini se kako je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Anabide (athu. Božice Drevnih) izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge.

Sipihara je neprijateljsko (athu. negostoljubivo) područje gdje je žarka vrućina pustozemnog Cenusa najmanja briga putnika lutalice. Vode onoga što se danas zove Mormanus (izv. Nus Morta Fluma) otrovne su i obojene poput krvi, ne pružaju olakšanje žednima. Postoje, u Sipihari, područja živog pijeska koja mogu progutati cijele gradove i zagušljive pješčane oluje koje skidaju meso s kostiju u samo nekoliko sekundi. Vrtlozi prašine, lubanja i proždrljivih pustinjskih insekata jure zemljom, a rijeke mesoždernih buba pužu i gmižu Pustozemom, proždirući sve pred sobom ...