Kolest je, u Athumanunhovom Pričoslovlju, manipulacija Anabida koji su pokušali stvoriti 'vlastito univerzalno savršeno Biće' od nestabilnosti postojećih Misli i Volje Malanbia. (athu. ovdje se očigledno Pričoslovlje bavi s Preludima Paguterima - 'pastiri guštera', dio evolucije puno prije VESNE).

Sve je započeo Anabid Mudrosti koji je pokušao Strah, Ljutnju i Mržnju kanalizirati i uz dodavanje Volje i Vjerovanja stvoriti Unibita (athu. 'obrnutog čovjeka'). Unibit je trebao postati enigmatično Biće - Enibit koji bi Malanbia spriječio u rušenju 'zidova logike i razuma', a time bi Stvarnost zapravo bila spašena.

Dakle, po Athumanunhu, Kolest (athu. Uskladba) je zapravo Demonida (athu. 'demonski raj' - Paklovrt). U Kolestu Demonide obitavaju, po Athumanunhu' arhitekture koje je teško shvatiti, Doksanobli kao zločesta čudovišta koja zapravo nikada nisu trebala postojati, Probinutli iz nekih drugih Svjetova te nezamislivi Putomari Svealana kao vrlo neobične kreacije ... nemoguća geometrijska tijela, besmislene jednadžbe, nerješive zagonetke lišene geneze ili roda.

Kada te kreacije Demonida započnu agresiju, oni uvijek ciljaju na najmoćnije prisutno Biće, udarajući u čoporima, pokazujući nepoznate moći i ne nudeći milost. Po Athumanunhu, u njegovom Pričoslovlju, postoje Četiri Ključa Ponora (athu. asocijacija na četiri jahača): Malar Kužni, Tar Krvavi, Dalg Škrti i Trom Bezvremeni ... to su Nokri Posljednjih Vremena - Stratragi (athu. STRA hota TRAG edija) ...

... Tog Dana, Alantael je pozorno slušao Divanu, gledajući u njezine nježne, sada zemljom uprljane ruke, koje su maloprije nadvladale silu izvan ovog Svijeta. Shvatio je da 'tehnologija' te Niobide, koliko god napredna bila, ima jednu veliku slabost: ne može nadvladati ono što ne može razumjeti. Divana mu je pružila drvenu šalicu toplog čaja: Pij dok je toplo, Svjetlonošo ... Kalibea sigurno već pokušava izračunati novu jednadžbu protiv nas!

Zrak u razrušenom drevnom Oboholu bio je gust od mirisa ozona i truleži. Alantael čvršće pritegne svoj dvoručni mač Oštrosijek, dok je iza njegovih leđa Noćurica Divana šaputala bajalice na jeziku koji je Alantaelu zvučao starije od same Zemlje. Pred njima se, iz sjene urušenog Obohola, izdizala Spodoba koje nije pripadala ovom svijetu.

Bila je to Nioba Kalibea čije je tijelo predstavljalo užasavajući spoj biomehaničkog oklopa i glatke, crne kože koja je svjetlucala pod svjetlošću lunosrebra. Umjesto kose, s glave su joj izrastali pulsirajući pipci, a njezine oči, lišene zjenica, sjale su sablasnim, bjelkastim sjajem. Iz njezinih prsa pružale su se tanke, igličaste niti koje su tražile meso, žudeći za time da prožmu i asimiliraju sve što im se nađe na putu.

Uz poklik koji je zvučao poput struganja metala o metal, Nioba je jurnula naprijed. Alantael je zauzeo obrambeni gard, podigavši štit. Udarac njezine pandže odjeknuo je Obohlom, iskrivivši čvrsti čelik. Alantael je uzvratio silovitim zamahom mača. Oštrica je pogodila njezino rame, ali umjesto krvi, iz rane je potekla gusta, fosforescentna tekućina koja je odmah počela nagrizati kamen podija.

Kalibea nije ustuknula ... njezini su se pipci poput živih zmija omotali oko Alantaelovog oklopa, tražeći pukotine na zglobovima kako bi prodrli u njegovo tijelo i započeli proces asimilacije. Alantael je osjetio jezivu hladnoću koja se širila kroz metal, čuvši tihi šapat u vlastitom umu koji ga je pozivao da se prepusti Uskladbi Kolesta ...