Nešto opasnije od rata je lov ... lov koji se ne odvija kroz šume, ni kroz Nebo, nego lov kroz Pukotine Stvarnosti (athu. Pukotine Vremena, stariji izričaj). Lov kroz Pukotine ne prati tragove - prati mogućnosti. Rodonikti su brzo došli do spoznaje - nikada neće pronaći Akseben kao drugo Biće ... Akseben ne ostavlja tragove na tlu, ne ostavlja miris u Aeru, ne ostavlja Energiju koju je moguće pratiti ... Akseben ostavlja - Odstupanja (athu. kolebanja).

Ako žele pronaći Akseben, Lovci Rodonikta zapravo trebaju pratiti i loviti: trenutke koji se ne bi trebali dogoditi, ishode i rješenja koja odstupaju od očekivanih, Pukotine gdje Vrijeme 'kasni'. Rodonikti zato ustrojavaju i stvaraju nešto novo - ne vojsku, ne čuvare ... Tragače Pukotina (athu. Trapukte). Trapukti nisu obićni Rodonikti, to su oni koji su izgubili vlastitu osobnost (athu. identitet), vezali su se za tokove Vremena i naučili su slušati zvukove u kojima Stvarnost nije sigurna.

Trapukti ne promatraju Svijet kao Prostor, promatraju i vide ga kao Mrežu Ishoda. Kako to zapravo izgleda: Trapukti pronađu 'Prazninu između Svjetova' i čekaju trenutak ... rukom dodiruju Pukotine i vide Paneru kada je stabilna, trenutke koji se ne bi trebali dogoditi i zlatne Ehodjeke koji ne pripadaju Vremenu ... Tu je bila! Šapuću jer vide crtu koja nije crta. Vide rastrgane uzorke u kojima Prošlost i Budućnost dodiruju jedna drugu, ostavljaju Odjek ...

No, tragovi Akseben nikada ne vode naprijed, nikada ni nazad, vode svugdje i nigdje ... to jednostavno izluđuje Trapukte i oni što više prate Akseben, više gube sebe same. Izluđeni, ne umiru, jednostavno nestaju iz svih mogućnosti Vremena, ali ne odustaju, nastavljaju. Tako u svom traganju jednom, nakratko, skoro uspiju - vide Akseben u više obličja istodobno: kao djevojčicu, kao opasnu Borkinju, ali vide je i stariju od Vremena ...

Međutim, Akseben tada vidi i njih, a što je još opasnije po Trapukte - vidi ih još netko ... netko tko se oprezno kreće iza Akseben. Snažne građe, s prodornim očima boje živog srebra koje mijenjaju nijansu ovisno o stoljeću u kojem se nalazi. Kosa mu je prošarana srebrnim pramenovima, ne zbog starosti, već kao posljedica izloženosti privremenim olujama. Ogrnut je i skriven u dugi, teški ogrtač, tamnoplave boje koji iznutra izgleda poput otvorenog noćnog neba sa Stelarima koje se polako kreću.

Oprezan i iznimno znatiželjan. Govori arhaičnim, ali jasnim jezikom. Posjeduje duboku empatiju prema ljudskoj povijesti, ali drži distancu kako ne bi uzrokovao vremenske paradokse. Stalno drži odmak od vlastitog pogleda na Svijet kako bi u potpunosti shvatio perspektivu Noćobića te uvijek smanjuje sukobe i gradi povjerenje. To je Kronalan Nimbostara Svealana (athu. zapravo, to je Putovrem Alantael - Legatus Legatur) ...

Akseben se tada smije Trapuktima, vidi sve njihove pokušaje, sve moguće ishode u kojima je pronalaze ... tiho im se obraća: Zašto tražite mene, tražite Njega, jer on je taj trenutak u kojem vi uvijek gubite ... osmijeh, blagi, iskreni, dječji ... Pukotina se iznenada zatvara, odbacuje Trapukte natrag u Sjenomrak ...

Jeste li je pronašli? Pitaju Rodonikti Trapukte. Ne! Nismo, ali On je pronašao nas! Nikada je nećemo uloviti jer On je uvijek iza nje, vidi nas, a ako se pokušamo približiti ... On nas počinje loviti! Znači, njemu treba postaviti mamac i prvo treba uloviti Njega? No, tko je On? Posljednji heroj kojeg su Nebesnici imali, poslali su ga u Svijetodol ...