Noć je padala nad Lanteonijom, brže i tiše nego što je to bilo uobičajeno, nigdje nije bilo Erodaha, nigdje nije bilo Ehonara, kao da je sama Niskozemska nešto ... čekala. Panera, dolazi nečujno, bez najave, kreće se nisko, gotovo polegnuta uz tlo ... tijelo joj savršeno klizi kroz travu, poput nekakve sjene koja zna kako je netko promatra. Međutim, Panera nije znala zašto je tu ( u Lanteoniji), a to je mrzila ... taj osjećaj - kao da je nešto zove: ne Tama, ne Lov, ne Žitek ... nešto drugo.

Zakoračivši dublje u Niskozemsku, Panera stane ... Aer se promijenio, postao je topao, nekako blag, nježan. Panera se mršti: Zamka! Svi osjećaji u njoj zvone na opasnost, ali nije se povukla, nikada se ne povlači iz opasnosti. Tada, iznenada, sve je počelo - svjetla su se pojavljivala jedno po jedno. U početku slaba, ali onda sve jača ... svuda okolo su.

Svitide, desetke, stotine ... nisu bježale od Panere, nisu se skrivale. One su jednostavno dolazile prema Paneri. Panera uzmakne korak, prvi put, ali ne iz straha, već iz zbunjenosti. Jedna Svitida (athu. insekt krijesnica) sleti joj na ruku. Instinkt u Paneri vrištao je - uništi! No, nešto drugo je zaustavilo Paneru ... Toplina, Svjetlost koja ne peče, ne razara, samo ... postoji.

Tko si ... što si ti? Promrmlja Panera, a onda šapat, ne glas, ne riječ, osjećaj - Naša, ti si naša! Panera se ukoči, gotovo zareža: Ne! Ja nisam ničija! Međutim, Svitide ne odustaju, ne odstupaju ... još se više približavaju, okružuju potpuno Paneru ... dodiruju i prepoznaju je. Tada ... one se počinju mijenjati, poprimati obličje - djevojke Svitide Lanteonije (athu. Anretea Svitice).

Tišina ... jedna Svitida iskorači, zakorači naprijed, nije izgledala kao najjača, ali bila je najmirnija, pogleda Paneru ... ne s oprezom, već s tugom: Osjećam te! Panera zauzme obrambeni gard: Ne prilazi! Međutim, Svitida ne stane: U tebi je nešto naše ... Panera eksplodira u obličju kandži i sjena: Lažeš! Ja sam ono što su Rodonikti napravili ... Svitida je gledala Paneru direktno u oči, bez straha, bez mržnje: Ne, ti si ono što su nam Rodonikti pokušali ukrasti.

Na djelić sekunde, Panerine oči zatrepere, nesigurna je ... bol, ne tjelesna, ali duboka, kao da nešto iz nje želi izaći. Svjetlost, Zlatna, Slaba, ali Stvarna. Panera klekne na jedno koljeno: Maknite se … maknite se od mene! Glas Panere više nije bio siguran. Svitide opet preuzmu insektoidino obličje, rasprše se i vinu u zrak, ali ne kao roj, već kao zaštita. Kao da štite Paneru, ne od nekoga drugog, već od nje same.

Daleko izvan Niskozemske … nešto je to osjetilo – Rodonikti! Znali su, spoznali su kako se njihovo 'oružje' budi … Međutim, negdje između trenutka Vremena, netko nevidljiv, ali itekako nazočan i budan, promatra … ne miješa se (athu. barem ne još) – Akseben!