Tamo negdje, na samom rubu poznatih zemljovida, iza Sipina Finozrna koje još uvijek šapuću o Vremenu prije Mrazituna gdje mrazne Oluje pamte ... negdje između pustinjskih Vikariuma i mraznih Stratiuma, postoji Zemlja koju su rijetki vidjeli, a još rjeđi razumjeli - zovu je Lanteonija.

Danju, bila je to Niskozemska neviđene ljepote - rijeke su svjetlucale poput rastopljenog zlata, a kroz Travopod su hodale djevojke nestvarne ljepote. Koža tih djevojaka nosila je tragove Stelara, a u njihovim očima titrala je i drhtala neka drevna tuga ... Međutim, prava Istina dolazila je Noću.

Čim bi Cenus nestao, a prvi Mrakotam dodirnuo Niskozemsku, djevojke bi počele svijetliti. Njihova tijela raspršila bi se u tisuće zlatnih točkica ... pretvorile bi se u Svitide (athu. krijesnice). No, to nije bio dar, bilo je to začarano prokletstvo Ametana (athu. nešto poput uroka, kletve). Čim bi se pojavilo svjetlo Svitida, Nebo je odgovaralo - Dahopozni Noćomiši.

Iz Pukotina Tame, iznad oblaka koji nisu pripadali Svijetu Poznatom, nahrupila bi stvorenja iz Moromraka (athu. ovdje odgovara 'noćnoj mori') - Dahopozni Noćomiši. Njihova krila poput razderanog Neba, tijela nalik Dahopozima, ali oči ... prazne, gladne i bez Duše. Lovili su Svjetlost, lovili su Svitide, svake Noći isti ples - Svjetlost i Smrt.

Onda, jedne takve Noći, kroz Niskozemsku prolazio je Alantael sa svojom pratnjom Tamokosaca, a s njim je bila i Noćurica Divana. Svi su bili iscrpljeni, dovedeni nečim što nitko od njih nije znao objasniti - možda je to bila samo Sudbina, a možda je to ipak bio Aksebenin 'tihi dodir kroz Vrijeme' ...

Divana se primakne Alantaelu: Noćas spavam ispod tvog šator-bivka, hladno mi je, a svuda okolo osjećam negativnu Anakra(u) ... ovdje nešto nije kako bi trebalo biti, ovo mjesto je vezano, zaključano ... osjećam nekakve loše namjere ... tog se trenutka pojavi 'kovitlac' Noćomiša (athu. kovitlac je roj crnih asimetričnih sjena koje guše svjetlost).