Parodima se lagano spuštala iznad Drepraše (athu. zaboravljena drevna prašuma) dok su se guste nakupine već razvlačile Drapretra(om) (athu. skupina trava, veliko travnato more), sve izgleda kao da Sablasna šuma jedva diše ... nekako sporo, teško, sjećajući se nečega što bi ostatak Svjetodola najradije zaboravio.

U tom zaboravu, poput zarobljenika Vremena, živjeli su - Gaguriani (athu. Gabonalani, Gutanalani, Rilalani i Anzalani). Kad se prvi put sretneš s njima, lako ih je moguće zamijeniti za velike primate (athu. 'početna rasa' Alanara - Hekusalani i Robusalani) ... visoki, snažni, prekriveni tamnim mrkim krznom koje se srebri. Pogrešno ih je uspoređivati sa zvjeroidima, jer njihove oči uopće nisu 'zvjerske', u tim očima gori Misao, Sjećanje i nešto još starije - Mudrost, ali Mudrost koje ne pripada ovom Vremenu.

Iako žive u Sablasnoj šumi (athu. Sjenošuma - šuma na suprotnoj strani od izvora svjetlosti - Cenusa) koja raste na sjevernim obroncima Snovida, Geguriani ne žive samo, već i razumiju tu opasnu šumu Dreprašu. Stabla drveća oni doživljavaju kao zapise, šumske rijeke i potoke kao Nizosloge (athu. može odgovarati - rečenice). Erodah Dahošum nosio je i raznosio Priče, a Gaguriani su ih znali čitati.

Inteligencija Gaguriana nije 'hladna' poput ljudske - nikada nije gradila zdanja, uvijek je težila Ravnoteži. Svoje vođe nisu birali po snazi, već po 'dubini slušanja'. Mrkoark predvodnik Gaguriana, starac čije je krzno bezbojno, ali oči mlade, zastrašujuće bistre, progovori: Svijet puca ... ali ne od Mača, nego od Zaborava. Te noći je sve i počelo, Šumostvori su utihnuli prije nego što je Cenus zašao, Brigošume su prestale pjevati, a čak je i Dahošum stao, kao da nitko od njih ne želi postati svjedok.

Tada su došli oni, ne kao vojska, već kao Iskrivljeni ... Krošnje drveća savijale su se prema njima, ali ne od Erodaha, već od straha. Tlo je tamnilo pod njihovim koracima ... bila su to Bića bez obličja, sastavljena od Sjena koje su se neprekidno raspadale i opetovano sastavljale - Sjenoprazni (athu. ranije Prozirne Sjene).

Gaguriani nikada nisu ratovali poput ostalih Bića Svjetodola, nije bilo Ratozova i Udarduma, nije bilo Ratoklika ... vješto su se kretali kroz krošnje, nečujni, snažnih tijela, ali prava Bojomoć počivala je u njihovim Umovima. Svaki su pokret unaprijed predviđali, a svaku Skrizamku vješto postavljali. No, problem su bili Sjenoprazni ... nisu razmišljali, nisu osjećali Strah i Bol, a Gaguriani nisu znali na koji ih način ubiti.

Kada bi Gagurian snažnim šakama oborio i rastrgao Sjenopraznog, on bi se raspao, ali bi se nanovo uobličio. Duboko u Drepraši, u Slablasnoj šumi, ispod korijenja najstarijih stabala, nalazila se Bitosrž (athu. jezgra) nazvana Suština Sjećanja. Tu su Gaguriani pohranjivali sva svoja znanja kroz naraštaje. Tu je Mrkoark prvi put spoznao i razumio Istinu.

Ovo nije neprijatelj koji dolazi ... Rekao je tiho okupljenim Jatovodima (athu. Jato je zajednica u kojoj žive Gaguriani) ... Ovo je neprijatelj koji se vraća. Sjenoprazni nisu bili osvajači, bili su 'ostatak' nečega što je jednom davno zamalo uništilo Svijet Poznati. Sada ih je, Netko ili Nešto, opet probudilo.