Trenutak kada oko sebe osjećaš Mrazne Duhove, ali ti je ipak toplo oko Srca … U Nialandiji Dimodah nikada ne stoji na jednom mjestu, vuče se poput nekog živog tkiva, svjetluca i presijava se u bojama koje je nemoguće opisati i imenovati, a istodobno šuška poput svile koja se sama od sebe gužva.

Alantael je brižno, pozorno okružen odanim Vidanima koji su sada još oprezniji nego što po prirodi i jesu … Naime, nalaze se na rubu šume koju su nazvali Raspjevana Šuma. Ta Raspjevana Šuma, ako se uopće može i nazvati šumom, jer stabla su visoka i zakrivljena, kao da plešu neki začarani ples u ritmu glazbe koju samo ona čuju … tlo pod koracima Svjetlonosaca odzvanja i odjekuje u opet samo njima razumljivim udarcima bubnja.

Odanik Ravalan mrmlja zabrinuto: Ovo mjesto nije nam sklono niti nam je naklonjeno te stalno ruku drži na svom Oštrosijeku. Alantael ga neprekidno tješi: Nije nam ni nenaklonjeno Ravalane … Ovo mjesto nas samo testira i iskušava. Iznenada, ali ne naglo, pojavi se Ona!

Kao da je oduvijek bila i stajala tu, kao da je samo trebao trenutak kako bi je Svjetlonosci primijetili. Na rubu Raspjevane Šume nedaleko od njih stoji dijete … Kosa joj je duga, leprša na blagom povjetarcu, kao da je poput niti prvog Sutona. Oči joj sjaje bojom koju svaki Svjetlonosac opisuje na način da je to boja koju upravo on traži cijelog života.

Haljinica joj je do gležnjeva, gotovo dodiruje travu … Dijete! Sada upozori Divana koja je sve to vrijeme šutjela i bila zaokupljena nekim svojim mislima. Dijete priđe iznenada Alantaelu i pogleda ga svojim očima. Istog trenutka raspjevani zvuci u šumi utihnu, zamru … Lišće na drveću prestane šuškati, pa čak i svjetlucavi Dimodah smiri se, kao da se zaledio i prestao se povlačiti.

Alantael samo prošapuće: Ne, ovo dijete nije Duh, nije Vidoslut, ali nije ni Biće … to je Nazočnost! Djevojčica podigne svoju ruku i pokaže znak Alantaelu koji je bio razumljiv – Hodajte! Slijedite me! Odanik Ravalan opet je progovorio sumnjom: Ako ovo nije nije zamka ja ću … Sada ga za nadlakticu uhvati Divana i prekine ga: Šuti Ravalane, ona nas čuje, sluša nas!

Dijete se naglo okrene, nasmije se, ali ne onako dječje, već mudro … kao da se sjeća nekog drugog Vremena … Alantael osjeti žmarce, Divana osjeti kako je obavija neka nepoznata, ali nježna Magija … topla i neobično poznata. Tko si ti, dijete? Opet je želio znati Alantael.

Djevojčica samo načini pokret rukom, pojavi se svjetlucava staza koja vodi do Kamena Tihog Jutra. Djevojčica mirno odgovori zagonetno: Još nisam, ali bit ću uskoro! Alantael i Divana međusobno se pogledaju zbunjeno.