Nebo Nineba bilo je bez daška Aera, Vrijeme je onako samo po sebi izgubilo naviku proticati, a Svijet je izgleda usporio za jednu Sekundu ... bio je to trenutak Loma Stvarnosti. Akseben stoji na rubu Pukotine Vremena, negdje između 'jučer' i 'ne još' ... Tlo pod njezinim koracima šuška poput brzog listanja listova knjige. Akseben razmišlja : Ako padnem, gdje ću pasti!?

Odjednom Svijet oko Akseben se udvostručio, jedan je Stvaran, a drugi je od Odjeka ... Iz tog drugog Svijeta, sjajnog, ali nekako zorno-mutnog, iskoračila je Kaerita, bez buke bez nepotrebne teatralnosti - onako jednostavno se samo pojavila. Oklop joj je zveckao prilikom hodanja, a to zveckanje nalikovalo je udaljenoj oluji. Svoj mač inačice Initium spustila je oštricom prema tlu, bio je to drevni znak - bez prijetnje!

Ne moraš brinuti, Akseben! Mi ćemo pasti za tebe! Mirno s puno utjehe progovori Kaerita. Akseben osjeti nešto toplo oko Srca, nije to bilo od Straha, bilo je to od Prepoznavanja. Vrijeme je u tom trenutku stalo, a čim je Vrijeme stalo redom su se pojavile: Velmira, poput Sekunde koja je stala, Talezija, poput mirisa starog Sna i glasa koji još nije otpjevan. Ilarija, poput Sjene za koju nisi siguran da je uopće vidiš i Serafina, potresnog pogleda u Sadašnjost.

Svih pet stalo je oko Akseben u nekakav složaj, nije bio krug, bio je to složaj koji samo Vrijeme razumije. Od tog trenutka one su stalno uz Akseben - vidljive kada je Svijet dovoljno tih, skrivene kada je opasnost blizu. Akseben ih vidi u odrazu vode, ali i u treptaju Svjetlosti. Noću, prije nego zaspi, Akseben čuje kako joj Talezija pjeva uspavanku - tihu poput Daha.

Prije nego Akseben 'zakorači' u nevolju Velmira joj na trenutak 'ukrade' Sekundu, onako, samo da bi Akseben dala Vremena za još jedno promišljanje. Kad se Aksebenka prikriva, skriva tijekom svojih skokova kroz Vrijeme Ilarija je uvijek skrivena blizu nje, u njezinoj Sjeni. Ako pak Akseben sumnja u sebe i svoje odluke, Serafina je pogleda i otkloni joj svaku sumnju.

Akseben znatiželjno upita: Tko vas je poslao meni? Kaerita šapne Akseben: Nismo poslane, mi smo te same izabrale! Akseben uz osmijeh nastavi s pitanjima: Zašto ste baš mene izabrale? Kaerita joj uzvrati osmijeh, bio je to osmijeh iskusne borkinje: Zato jer je tvoja Sudbina prevelika da bi u njoj bila sama!

Od tog trenutka, trenutka Loma Stvarnosti, Akseben više nikada nije bila i neće biti sama. Pet Žarkookih Vrištica bit će zauvijek uz nju ... Ponekad: među brojnim smrtnim Vrišticama, poput drhtaja Vremena koje upozorava - 'ovamo', 'ne tamo'! One se uvijek tu, vidljive, ili skrivene, ali zauvijek njezine!