U napuštenoj dolini Ehodjeka, na mjestu gdje se Jeka vraća samo do pola - kao da se i ona sama predomislila. Akseben i Divana traže Pukotine Vremena, a Starac Vrijeme je s njima ... poput Sjećanja koje Hoda kreće se Starac Vrijeme što pamti događaje koji se još dogodili nisu ... I onda, iznenada, došlo je To! Ne Nešto što napada, već Nešto što briše!

ToNešto, gdje god prođe gasi pjesme, riječi, misli ... čak i hrabrost tada zvuči prigušeno. Akseben je meta - Sudbina je uvijek primamljiva i neodoljiva pljačkašima Stvarnosti. ToNešto, Bezimeno, poput hladnog daha spustilo se niz Aksebenina leđa. Istodobno pojave se Vrištice. Kaerita ispred Akseben podigne ruku i zaustavi je: Dosta! Velmira zaustavlja sve Sekunde tog trenutka - kao da ih pretražuje, nešto traži.

Talezija otvori usta i Tišina bježi od nje. Ilarija odgurne Strah i stane na njegovo mjesto, dok Serafina gleda naprijed i traži sve ishode, moguće i nemoguće! Međutim, ToNešto Bezimeno, ne bori se, a ne postoji ni konkretno kako bi mu Kaerita mogla zadati udarac ... Akseben osjeti kako je Misli napuštaju, ali tada se pokrene Starac Vrijeme: Kako se zoveš, tko si ti, tko ste vi?

Akseben odgovori i izgovori ime svoje, Vrištice imena svoja, a Divana stane pričati o Akseben. Sve Vrištice redom izgovaraju ime Akseben - Alana! Opet, opet, ponovno, ponovno ... ToNešto mrzi opetovanje, mrzi identitet i ne podnosi Priču, a Priča koju priča Divana baš je odabrana. Svaku Divaninu riječ Starac Vrijeme vraća unatrag i poput kamenčića sklapa mozaik događaja.

Akseben pada na koljena, Kaerita je odmah hvata ispod pazuha, Velmira okružuje prostor zarobljenom sekundom i dobiva na vremenu - Stvarnost dobiva Pauzu ... Talezija pjevuši Ton koji čak ni Vrijeme ne poznaje, a Misli se poput ptica vraćaju u gnijezdo. Ilarija stoji na rubu Ničega i ne popušta, Serafina vidi ishod i progovori: Sve dok izgovarate ime njezino ne može nam je oduzeti!

U tom trenutku ToNešto napada samu Riječ, ali Divana Arkanom vješto skriva Ime njezino. Talezija pjesmu pretvara u sidro, Velmira krade posljednju Sekundu i ToNešto ne može pobjeći, nedostaje mu Sekunda, a tad Kaerita udara u Prazninu ... Praznina zvekne ... pukne, ne kao eksplozija, već poput Odsutnosti.