Dobro, ovo je trenutak kad Legenda sama piše o sebi ... trenutak kad Oni koji je čuvaju odjednom spoznaju da zapravo Ona čuva njih. Vrijeme je bilo rasparano, ne poput tkanine, već poput Obećanja koje se pokidalo. Vrištice i Divana stoje zarobljene u Prostoru koji nema 'unutra' ni 'vani', ima samo - 'između'. Ubrzo, iz tog 'između' opet će se pojaviti ToNešto što ne pripada Vremenu.

Međutim, ToNešto ovaj put nije došlo po Akseben, došlo je po njih ... Vrištice, Starac Vrijeme i Divana meta su i cilj ToNešto. Kao da je Vrijeme uhvačeno u svojoj slabosti - u ljubavi, najslabijoj kariki! Kaerita je pokušala napasti prva, ali njezin Initium udario je u prazno, nije bilo otpora ... Velmira je pokušala ukrasti Sekundu, ali Sekunde više nije bilo ... Talezija je zapjevala, ali glas se nije imao kamo vratiti ... Ilarija je pokušala stati iza Sjene, ali Sjena je jednostavno zaboravila biti.

Serafina je gledala, ali nije vidjela kraj ... Vrijeme je prestalo postojati i protjecati ... a Divana je ostala zabrinuta da će Srce prestati kucati ... Akseben je stajala malo po strani i bila je malena, ljudska, krhka, ranjiva ... i onda je odjednom prestala biti takva! Nije izrekla i nije prizvala Arkana(u), nije prizivala Moć, jednostavno je podigla ruku i odlučno rekla: Ne uzimaj mi ih!

Nije to bila zapovijed, nije to bila ni molitva - bila je to Istina. Vrijeme Starac odjednom se uspravilo, naime, Akseben nije bila Putnik kroz Vrijeme, bila je Sidro Vremena. Odjednom, Prostor opet počne pamtiti: Ilarijina Sjena se vratila, Talezijin Glas stane odjekivati, Velmirine Sekunde opet su počele proticati, Serafinin Pogled vidio je Kraj, a Kaeritin mač napokon je naišao na otpor i zasjekao Nešto.

Akseben tada glasno progovori: Oni pripadaju meni, a ja pripadam Njima! Ako ih Izbrišeš, moraš izbrisati i mene! ToNešto prepoznalo je i razumjelo ponudu Akseben, povuklo se - ne poraženo, ne posramljeno ... povuklo se iz poštovanja prema Akseben!

Kaerita po prvi put - klekne, ne zbog dužnosti, već iz zahvalnosti, Velmira tu Sekundu tog Trenutka pohrani kao Relikviju Vremena, Talezija pjeva nježnim tonovima, Ilarija stoji pored Akseben bliže nego ikada - gotovo joj dodiruje stopala. Serafina samo šuti, svašta je vidjela, ali ovo po prvi put, Vrijeme osjeti nešto starije od sebe, a Divana je Ponosna od Umora.

Akseben poleti Divani u zagrljaj, pada joj u naručje ... ničega tu nije bilo dramatičnog, ničega epskog - samo Kćer u naručju Majke! Vrištice se rasporede okolo i preuzmu Budnost - čuvaju nešto dragocjenije od Tijela i Sudbine! Vrištice čuvaju Spasiteljicu Svijeta koja je ipak samo dijete koje voli majku ... a Svijet Poznati pokušava se ponašati kao da je dostojan toga ...