Tišina se polako vraćala, Divana skupi hrabrost i upita: Tko ste vi? Međutim, odgovora nije bilo, barem ne riječima ... umjesto odgovora samo Zahvalnost! No, Zahvalnost nije bila upućena Divani, već Aksebenki ... Napokon Divana spozna još nešto - One nisu moje, one su njezine! U grudima Divane Strah i Ponos napokon se zagrle - Divana odahne.

U tišini i mirnoći Noći koja se spustila, iznad smrznute šume Mrazituna, došlo je do susreta Divane i Kaerite. Nedaleko od šator-bivka, u kojem je mirno spavala Akseben, susrele su se Divana i Kaerita. Šumski proplanak gdje su stajale izgledao je kao da nema pojma u kojem je vremenskom dobu nastao i u kojem se sada nalazi. Divana stoji pozorno, budno, a prilazi joj Kaerita, iz Mraka, bez koraka, ne kao Duh, ne kao Iluzija, već poput Činjenice.

Oklop Kaerite tiho šušti poput Mrazokapa ... Divana je dočeka s pitanjem: Koliko dugo je vi već čuvate? Noćni Aer samo je malo prošao između njih dvije kao da se želi uvjeriti u ovaj susret izbliza. Otprilike, od kada je rođena. Odgovori Kaerita. Divana spusti pogled i tiho zaključi: Predugo sam bila uvjerena kako se borim sama ... Kaerita odmah prekine Divanu: Upravo ta tvoja borba uvjerila nas je kako sve ovo ima smisla.

Šutnja, Tišina, Mrak ... Divana napravi korak bliže prema Kaeriti: Tko vas je poslao, što ste vi zapravo? Kaerita lagano nagne glavu i odgovori: Ti! Ti si nas tražila, Vrijeme je slušalo i odgovorilo ... Tvoja hrabrost, tvoja, ljubav, tvoj strah ... Mi smo samo odgovor Vremena tebi. Akseben je Sudbina koja hoda, a mi brinemo kako je nitko ne bi dotaknuo i posjekao ... mi siječemo prve! Divana naglo upita: Hoće li je koja od vas izdati?

Kaerita mirno spusti desnu ruku na srce, poput drevnog pozdrava: Ne! Barem ne poput Bića ... mi postojimo i sve zavisi od njezine Sudbine, ako bi je mi izdale, naše postojanje bilo bi dovedeno u pitanje! Znači odane ste joj jer morate biti?! Nastavi Divana, a Kaerita pak odgovori: Ne! Ništa ne moramo, mi je volimo, a to je razlika. Hoćete li mi je oduzeti kao majci? Ne! Ti si njezin Dom, mi smo samo Zidovi tog Doma.

Hvala ti! Ne zahvaljuj! Mi ćemo je čuvati, ali znaš, netko treba čuvati i nas ... Divana se blago osmjehne: Ne brini, čuvat ću vas, vas i nju, jer ja sam ipak majka! Svijet je tog trenutka postao manje strašan i opasan.