Mirisao sam na staru prašinu i neotvorene prozore.

Nisam tražio puno kvadrata. Tek onaj mali, zgrčeni prostor između ključne kosti i grla, gdje dah zapne svaki put kad netko glasnije spusti šalicu na stol. Dovoljno je da se negdje neprimjetno odlijepi komadić tapete da u sobu uđe zima.

Dobro smo funkcionirali.

Bio sam njegov privatni meteorolog za loše vijesti. Najavljivao bih tuču i pod vedrim nebom, a on bi poslušno zakopčavao kaput do grla.

Ako bi na ulici sreo onaj jedan pogled koji ga je zanimao, ja bih mu nježno spustio bradu prema dolje i natjerao ga da proučava napuknutu gumu na svojim cipelama.

Zvao me oprezom.

A ja sam se udobno smjestio u onom izlizanom rubu rukava koji je uvijek nervozno trgao prstima.

Dugo sam mislio da ćemo ostarjeti zajedno u toj tišini.

A onda se nešto počelo guliti.

U nekom običnom danu.

Prvo bi napravio sitnicu koju mu nisam odobrio.

Umjesto da prešuti kad mu u pekari vrate krivi kusur, nakašljao bi se.

Tiho.

Ali dovoljno glasno da me prekine.

Pa bi idući put izgovorio onu rečenicu koju sam mu godinama držao zaključanu iza stisnutih zuba.

Nakon toga osjetio bih mu puls u jagodicama.

Ali ostao bi tamo.

Ne bi pobjegao.

I došao je dan kada sam osjetio propuh.

Gledao je u neku novu mogućnost.

Pokušao sam vratiti stvari na staro.

Redao sam mu pred oči njegove poraze poput izblijedjelih fotografija.

Donio sam mu miris onog dana kada se osramotio pred pločom u petom razredu.

Pružio sam mu sve razloge da ostane sjediti.

Pogledao ih je.

Promiješao je kavu.

Žličica je udarala o porculan.

Otpuhnuo je dim.

I izašao kroz vrata.

Kad si cijeli život ledio tuđe prste, a onda odjednom shvatiš da ne znaš kamo bi sa svojim vlastitim strahom.

Nemaš se kamo sakriti kad ti netko upali svjetlo.

Posljednjih godina gledam ga kako mi izmiče.

Nije postao neustrašiv.

Još uvijek zastane prije nekih vrata.

Još uvijek pročita poruku dvaput prije nego odgovori.

Još uvijek tri puta provjeri je li ugasio peglu.

Samo više ne spušta rolete čim najavim oblake.

Nekad sam ja okretao ključ u bravi.

Danas kroz vrata ulazim posljednji.

Ostavi me u hodniku, na onoj staroj drvenoj stolici, uz blatnjave cipele i mokar kišobran.

Nekad sam mu bio gospodar.

Danas sam tek miris vlage koji se zadrži u staroj kući nakon kiše.

I zato ovo ne zapisujem njemu.

Zapisujem sebi.

Da ne zaboravim onaj obični, tihi trenutak kada je jedan čovjek promiješao kavu, izašao iz kuće i mene, svog starog podstanara, prvi put ostavio bez ključa.

I shvatio da je ponekad sasvim u redu i pokisnuti.

Matija Gerić