Napuknuti kameni zidić nije bio lijep na onaj poslušni način.

Nije imao ravnu kralježnicu ni uredno lice. Bio je nizak, naheren, sav izgreban, s travom koja mu je rasla iz rane kao da se kamen potajno predomislio. Kao da je u jednom trenutku shvatio da ne mora cijeli život biti samo tvrd.

Pukotine nisu bile kvar.

Bile su ono što ga je učinilo živim.

Danima je gutao sunce.

Bez glasa.

Kamen po kamen, gutao je sol iz zraka, smolu borova, miris prezrelih marelica koje su pucale same od sebe, kao da ni one više nisu mogle izdržati vlastitu slatkoću, i ugrijano željezo s obližnje ograde.

Predvečer bi iz njega polako izlazila toplina.

Ne naglo.

Više kao dlan nekoga tko ne zna govoriti nježno, ali zna ostati.

Jednom je netko na njemu izgovorio ime koje više nije smio izgovarati.

Toliko tiho da ga nije čuo nitko.

Osim kamena.

U tom napuklom mjestu nije bilo tišine.

Barem ne one uredne.

To su bile pjesme.

Ne napisane.

Zaglavljene.

Od smijeha koji je jednom zapeo među kamenjem.

Od dječjih koljena oguljenih do krvi.

Od prašine zalijepljene za znojni vrat.

Od dvije ruke koje su se slučajno dotaknule pa se cijelo ljeto pravilo da se ništa nije dogodilo.

Od čovjeka koji je sjedio na njemu dugo nakon što su svi otišli.

Nije plakao.

Samo mu je lice bilo spušteno malo niže nego inače, kao da ga je netko iznutra odvrnuo za jedan nevidljivi vijak.

Bilo je tu ljubavi.

Ali ne one napuhane. Ovdje ljubav nije izlazila pred ljude u čistoj košulji. Bila je ljepljivi znoj na koži. Sol u pregibu vrata. Trag prsta po prašini. Kratko rame uz rame, bez dogovora, bez obećanja, bez rečenice koja bi sve pokvarila.

Bila je nespretna.

Imala je u sebi jednu tanku pukotinu, dovoljno usku da je nitko ne vidi, dovoljno duboku da u nju propadne cijelo ljeto.

Ponekad prekasna.

Ponekad toliko stvarna da bi ušla u kamen i ostala ondje, tvrdoglava kao trava u rani.

Bilo je i tuge.

Ne one koja lijepo sjedne u rečenicu i čeka da je netko razumije.

Nego one prave. Kad netko čeka korake koji ne dolaze, pa palcem struže rub kamena dok mu pod noktom ne ostane bijeli prah. Kad sluša večer kako silazi po zemlji, bez milosti, dok cvrčci pile zrak zahrđalim zvukom.

A zidić je sve čuvao, ali ne ravnim stranama.

Ravne strane zaborave.

Pukotine pamte.

Nije birao.

Čuvao je smijeh, umor, komarca kraj uha, dječji uzvik koji se naglo prekine, nečiji dah kad mu netko priđe preblizu.

Sve je to ostajalo u njemu.

I onda, kad bi se dan konačno povukao, kad bi se i posljednja vrata zatvorila, zidić bi ostao sam uz put.

Ne tužan.

Samo pun.

Kao stvar koja je previše toga primila u sebe, a nikad nije naučila vratiti drugačije nego toplinom.

Tada bi ona tanka crta u njemu malo potamnila.

Trava u njoj jedva bi se pomaknula.

I ako čovjek spusti dlan na pravo mjesto, iz kamena ne izlazi samo toplina. Izađe nešto starije od riječi.

Smijeh.

Šutnja.

Nečija ljubav koja nije znala kamo će sa sobom, pa je ostala tu.

Zato to nije bio samo zidić.

Bio je knjiga bez papira.

Sve što je u njemu vrijedilo pročitati bilo je zabijeno u pukotine, pod nokte, u sol na vratu, u ono malo prašine što ostane na dlanu kad se čovjek predugo naslanja na nešto što ne može zagrliti.

Bez korica.

Bez potpisa.

Bez potrebe da se ikome svidi.

Samo napuknut kamen uz put.

I u njemu cijeli jedan svijet koji još uvijek tiho odzvanja…

…kao pjesma bez glasa, zaglavljena negdje pod rebrima, pa cijeli dan dišeš malo ukrivo.

Matija Gerić