Ne piši me do kraja

Počeo sam je pisati u srijedu. Ne zato što srijeda ima nešto posebno u sebi, nego zato što se savršene žene valjda ne stvaraju vikendom. Tada bi odmah očekivale da čovjek nekamo ide.

Dao sam joj najprije plave oči. Ne one uredno plave, kao na reklamama za more, nego boju koja se mijenja ovisno o tome govori li istinu ili samo više nema volje objašnjavati. Htio sam da u njima bude nešto nježno. Ona im je odmah dodala onaj pogled kojim žena u nekoliko sekundi pregleda cijelog muškarca i pronađe pogrešku koju je on godinama uspješno skrivao od sebe.

Kosa joj je bila lijepa. Boju joj nisam određivao. Ionako bi je promijenila čim bih se usudio reći da mi se sviđa ovakva. Jedan joj je pramen padao preko oka, dovoljno neuredno da izgleda kao da se nije trudila. Čim sam ga napisao, vratila ga je iza uha, kao da joj već idem na živce.

Napisao sam da ima topao glas. Ona mu je dodala kratku oštrinu koja se pojavi kad nešto pita drugi put. Prvi put je pitanje. Drugi put je već zapisnik.

Dao sam joj smisao za humor. To je prihvatila bez imalo skromnosti i odmah ga okrenula protiv mene. Napisao sam da se zna smijati sebi, a ona je očito zaključila da je mnogo zabavnije smijati se meni. Tu nisam imao ozbiljan prigovor. Samo sam malo smanjio slova.

Htio sam joj napisati mali trbuščić. Nešto nježno i stvarno, mjesto na kojem bi tijelo prestalo glumiti da je nacrtano ravnalom. Nisam stigao ni završiti riječ, a već se naljutila jer očito mislim da je debela.

Izbrisao sam trbuščić. Ostala je uvrijeđena. Vratio sam ga. Naljutila se još više jer sada ispada da je popravljam.

Tu sam prvi put pomislio da sam možda trebao početi s nečim jednostavnijim. Mačkom, recimo. Ne uvrijedi se ako je pogledaš krivo.

Ne traži da definiraš što si mislio dok si je zamišljao.

Istina je bila jednostavnija: te srijede mi je nedostajao netko koga još nisam imao.

Mačka mi tu, naravno, nije mogla pomoći.

Dao sam joj nježnost, a ona joj je dodala loš dan. Dao sam joj mirnoću, a ona je prstima počela lupkati po stolu koji još nisam ni napisao. Dao sam joj eleganciju, pa je zapela nogom ondje gdje nije bilo ničega i izgovorila riječ koju nisam imao namjeru objaviti.

Na lijevom dlanu napisao sam joj tanku bijelu crtu, jedva vidljivu. Nju nije dirala. Ostala je ondje.

I baš onda kad bih pokušao napisati nešto ozbiljno, počela bi tražiti stvar koju je sama premjestila. Nisam još ni znao što traži, a već sam bio kriv što joj ne pomažem.

Miris joj nisam znao napisati. Pokušao sam sa sapunom, ali zvučalo je previše čisto. Dodao sam hladan zrak, nešto gorko i malo topline koja ostane na odjeći nakon što žena prođe blizu. Ona je sve to pomiješala i ostavila miris koji nisam mogao imenovati. Baš zato je ostao.

Što sam joj više davao lijepe osobine, više ih je micala iz reda. Razumnost bi joj trajala dok joj ne proturječim. Strpljenje dok ne ponovim istu glupost. Blagost dok joj ne pokušam objasniti što je zapravo mislila.

To posebno nije podnosila. Ništa joj nije išlo više na živce od toga da joj ja objasnim nju.

I što sam je više pisao, manje mi je pripadala. Plave oči ponekad bi joj postale hladne. Smijeh bi došao na pogrešnome mjestu. Šutnja bi trajala dulje nego što sam predvidio. Tamo gdje bih je pokušao učiniti lakom za voljeti, ona bi namjerno postala svoja.

To mi se sviđalo više nego što sam namjeravao priznati.

Primaknuo sam papir i nastavio. Pero je povuklo još pola retka, a zatim ostalo suho.

Protresao sam ga jednom.

Ništa.

Kad je već odlučila otići, očekivao sam da uzme nešto predvidljivo. Možda moj mir, nekoliko živaca ili onu zamišljenu šalicu koju joj još nisam stigao napisati, a već bih se poslije pravio da mi ne nedostaje.

Ona je uzela tintu.

Na papiru se pojavila tanka plava crta. Prošla je kroz svaki moj „dao sam joj“.

Ostale su plave oči.

Smisao za humor.

Nježnost, mirnoća i elegancija.

Čak je i mali trbuščić ostao, valjda iz inata.

Na stranici je ostala ona.

Ja nisam.

Na dnu stranice ostale su četiri riječi, pisane drugačijim rukopisom:

„Ne piši me do kraja.“

Matija Gerić