Ponekad sjedimo za stolom, a riječi stoje sa strane. Nepozvane, teške, kao mokre cipele pred pragom koje nitko ne želi unijeti u kuću. Karlo spušta lice prema malom osvijetljenom bunaru među dlanovima, tamo gdje slike teku brže od misli.
Moja je kava odavno mrtva.

U hodniku sat zabija svoje sitne čavle u zid, jedan po jedan, kao da nas ne mjeri, nego nas polako pribija za ovu tišinu. Kuhinja stoji oko nas zaleđena, iz poštovanja. Zna da se ovdje ne smiju lomiti stvari koje već imaju svoj savršeni lom.

Godinama su me uvjeravali da je njegov svijet odsutnost. Zid.
Trebalo mi je vremena da shvatim da to nije zid. To je samo drukčija voda.
Gusta, spora, neprohodna za brze ljude. Njegov svijet ne trči prema meni da bi se objasnio, on kruži, opipava zrak, proučava me iznutra, pa tek onda pristane sjesti blizu. Ponekad osjetim da me iz te svoje dubine gleda točnije nego što ja ikada vidim sebe.

Isto je i kad hodamo šumom. On nosi svoj zrak, ja svoj. Ne diram ga.
Samo hodamo.
Zemlja malo popusti pod nogom, grana pukne s tuđim zvukom. On to osjeti kožom, ja razumom. On čuje šumu, ja čujem korake. Dovoljno je da se ne gubimo.

I baš tu, na pola koraka ni od ničega, dogodi se ono najtiše.
Njegov svijet ne provali u moj. Moj ne proguta njegov. Samo se na sekundu očešu jedan o drugi, kao dvije rijeke koje su zaboravile pitati tko im je vlasnik.
Tada to više nije njegov svemir. Nije ni moj.

Tada je to Naš svijet.

U autu je ista, nepoderiva tišina.
Vozimo prema gradu, radio je ugašen jer nam ne trebaju tuđi glasovi da popune zrak. Cesta se podvlači pod gume. Motor tiho mrmlja svoju istinu, jedinu na koju trenutačno pristajemo.
On gleda kroz prozor, tamo gdje svijet prolazi unaprijed oprošten.
Ja kroz vjetrobran, tamo gdje cesta neprestano traži odluku.

Između nas promiču tuđa dvorišta. Semafori. Ljudi koji trče preko zebre kao da im je netko u džep ušio nemir pa sad ne znaju kamo bi s vlastitim rukama.
A mi ostajemo unutra, sigurni u svojoj kapsuli.

Ne zato što nemamo što reći, nego zato što neke stvari naprosto odbijaju stati u rečenicu.
Umor ne stane. Strah od onoga što dolazi poslije ne stane.
Sve ono teže od zraka, sve što čovjek nosi a ne zna kamo bi odložio, sjedi s nama na zadnjem sjedalu. Uredno vezano pojasom. Prisutno i mirno. Kao putnik koji je odavno platio kartu i sad ima pravo voziti se s nama do kraja.

U retrovizoru se grad približava kao nešto što nas čeka, ali ne zove po imenu.
On i dalje gleda kroz prozor, kao da tamo postoji nešto što ja nikada neću znati vidjeti.
Možda i postoji.

Možda je to dovoljno.

Možda se neki svjetovi ne dijele zato da bi se spojili.
Nego da bi izdržali jedno pored drugog, bez da jedno mora pobijediti.

I onda, negdje između semafora koji mijenjaju boje kao da im nije stalo, shvatim:

ne vozim ja njega.

Niti on mene.

Vozimo nešto treće.
Nešto što još nema ime.
I možda ga nikad neće ni trebati.

Samo vožnja dalje.
Bez objašnjenja.
Bez kraja koji žuri da bude kraj.

Ovdje, u tom našem prešutnom paktu, učim ono što ne piše ni u jednom priručniku za preživljavanje:
Nije najveća pobjeda naučiti dijete da izgovori svijet.

Puno je teže i neizmjerno važnije, naučiti slušati ono što ti nikada neće reći.

Jer tek kad njegovo i moje pristanu na blizinu bez uvjeta, nastane ono jedino stvarno utočište koje imamo.

Svijet koji dijelimo.

Matija Gerić